nedjelja, 28. veljače 2010.

Zamislih ljubav...

Zamislih ljubav kao vjecnu,
u njoj jednu zenu koju nikada
ljubio nisam...
vjerovati u nju
poklanjati se njoj
i dati cijeli zivot svoj...

Zamisljah bijeg od ne istinitih prica,
prepustanje srca do neba...
zamislih ljubav kao pamuk meku
kao golubov let,
da i ja poletim...
i letim...
i letim...
i nikada ne sletim,
vjecno za ruku svoju golubicu drzim...

Zamislih svoj zivot u ljubavi
kako bi zelio ga zivjeti,
sa snom u ocima
i ispunjenim grudima...

Sve ovo ostase moje zelje
koje sam zelio sa nekim podijeliti...

Zamislih te takvu
kao moju ljubav vjecnu...








Andjeli uvijek su sami...

Eto Gospo moja
gdje je svijeca koju si za mene cuvala,
zelim je upaliti po prvi put
tu u tvojim dvorima,
bez zelja...
bez snova...

Nemoj da se stidis Gospo moja
pogledaj mi oci,
gledaj...
ti si bozanstvo
a ja pripadam smrtnicima,
zar i ti Gospo moja nemozes me gledati,
zar i ti nesmijes citati sta je u njima...
zar i ti se bojis...
istinu reci...

Vidi na koljenima sam,
ne zato da bih te molio,
ne da bih grijehe sprao,
na koljenima sam
da bi kose mi pomilovala...
znas da ih vecu dugo nikome nedam...

Ceznem ti za poljupcem...
za dodirom...
moja Gospo...
ceznem za svojim snom
koji ne zelim reci nikom...
ceznem usamljen...
u tisini...
jer Andjeli uvijek ostaju sami...

subota, 27. veljače 2010.

Znas...

Znas dugo sam bjezao od samog sebe,
noci su mi bile puste i prepune ledene samoce...

Znas dugo sam lutao prasinom nicega,
sa ocima sanjara prepusten svom svijetu leptirova...

Znas nisam mogao ostati nigdje
moje jednostavne zelje tesko ko razumije...

Znas trazio sam cijeli zivot jednu ruzu
kojoj cu prepustiti srce i dusu
kojoj cu vjerovati,ljubiti
koju cu svojom zvati...
koju cu osjecati tako meni blisku...

Znas dugo vec osmijeh dijelim svima
dok u meni jezero suza,
sve moje stanuje na planinama
a zivim medju ljudima...zato sto moram...

Ali znas ima jedna istina
zivim...a u sebi sanjam...
lice mogu svi gledati...
osmijeh dobiti...
a u dusu nemogu uci...

Znas li...
da sam u Tebi nasao tu svoju ruzu...
u Tebi sam nasao svoj svijet...
tako malen...
tako jednostavan...
i toliko trazen...

četvrtak, 25. veljače 2010.

Cuj!

Cuj!
fijuk vjetra dok usamljenim parovima
nocnu baladu pjeva...

Cuj!
sapat tisine pustinjske oaze
dok jezdi nebom
ka zaljubljenim koji se vole...

Cuj!
klasje psenice kako nice poljem,
svoje plodne glavice pomalja iz zemlje
radujuci se danu okupanom suncem...

Cuj!
kako mi kosa se povija
pod nicijim rukama,
netaknuta lezi razbacana
izmedju bijelih jastuka...

Cuj!
zov izgubljenog vremena
skriven duboko u tajnim odajama
stoljetnih piramida drevnog Egipta...

Cuj!
pjesmu jednog usamljenog pjesnika
koji zar ima u svojim ocima
kako pjeva da ljubav je vjecna...

Cuj!
moje srce od granita
kako puca poput leda
kada pomisli
koliko te silno zeli ljubiti...

Izgubljeni vrt

Eto malo sam bio i pokusao
led otopiti...
dusu dati...
malo,malo a dovoljno...

San zaledjen,
krik ne pusten...
na ovoj svojoj planini
ja bih da ostanem,
voljen i ne voljen,
svacen i ne svacen,
nudjen a ne uzet,
pozvan udji slobodno,
a sa vrata pobjegao...

Moj cvjet crni
zelio bih suzom zaliti...
da nitko nevidi...
svoj vrt
zidom nebeskih visina ograditi...
bez vrata...
bez prozora...
medju borovima
snijegom pokrivenim
sa tisinom u njima uzivati...

Koliba...
stol bez icega...
gitara i kamin
tople ruke dvije
oci iskrene...
to je sve sto mojoj dusi treba...

srijeda, 24. veljače 2010.

Lanci ljubavi

Vezan lancima u cekanju ljubavi vjecne
bojaz od razocarenja
i jos jedne bitke izgubljene,
bolje je od ratova odustati
svome kaljavom drumu se vratiti...

Taj pogled u tamu nocne pucine
nikada nije dobio odgovore svoje,
i ovo srce prerezano preko pola
nikome nije isplakalo bolne rane...
a kome bi i da se otvori
kada navikli smo ja i ono
da nas svijet nitko ne razumije...

A ti smjelo gazis mojim hodnicima
u kojima se paucina pohvatala,
ostavljas korake tamo
u prasini vremena,
narusavas tminu ustajale zebnje
i golim stopalima hodis
tu gdje nitko krocio nije...

Vrati me mojoj kolibi maloj,
vrati me mome snu,
vrati me na svoje grudi
da na njima osjetim
kako je to voljen biti...

utorak, 23. veljače 2010.

Harfa sirene

Cudne staze sam gazio
mnogo puta u zivotu zalutao,
sa svojim bolom i samocom zivio
potajno svome suncu se nadao....
na kraju jedinu nevjestu
koju sam od sebe tjerao
ovu tugu ja sam ozenio...

Za kuma nisam nikoga imao
osim bola ...
svog jedinog druga...
a kuma pod ruku bijese
njegova sestra mila...
samoca...

Zelio sam od tih drumova pobjeci
neki svoj vrt sa ruzama saditi
neku svoju zelenu planinu imati,
onako tiho daleko od svih
pored kamina nekome u krilu zaspati...
ali zivotne bure svakoga nose
do te mirne luke,
samo mene ostavljaju
na sred pucine proklete...
izgubljenog...
usamljenog...
pocijepanog...
zarobljenog...
vjecno...
i sirene uz harfe
nepustaju olako svoje pjesnike...
da barem na tren usne im ljube
i osjete draz da su nicije
i samo njihove...

ponedjeljak, 22. veljače 2010.

Cije je

Cije su ove ruke zamrznute
koje cekase vjetar pustinje grliti,
svoj san uzeti,
vjecno druge ruke drzati...
i stariti...stariti...ostariti...a ljubiti...

Ciji je ovaj leptir sto sobom kruzi
vec danima na slobodu ga pustam
a on nikako da iz moje kose bjezi...
ciji je...
osjecam kao da nista vise nije moje...

I zdenac svoga zivota
nadomak kolibe stare sam kopao
izvoru bistre njegove vode
nadao se...
na kraju ne nadjoh nista
osim prazne crne jame
u kojoj nista na dnu ne stanuje...

Oci ostase prazne
i izgubljenoscu urezivah spomen
ciji je ovo zid ilovace klete...
nije moj...
netko ce vec ici dublje
naci te ljubavne vode
koje zivot care...
a moje su presusile...

A i ti moj cvijetu rosni sto livadu krasis
mozda ti znas ciji si...
ako si niciji mogu li barem tebe ubrati
i na srce kao lijek staviti
mozda me podsjetis kako je to lijepo znati
da si neciji...

nedjelja, 21. veljače 2010.

Budi moj svijet

Biti cu jedan svijet
ako padnes da te podignem,
ako tvoje rijeci zanijeme
dat cu ti svoje
sa njima ucuti dusmane...

I kada u tami se izgubis
dat cu ti oci svoje
neka te vode
do kolibe stare...
neka te vode ka domu
u kojem cvjetaju ruze
i jutro sa osmijehom se docekuje...

Dah svoje duse cu pokloniti
disi za oboje,
kada ti ponestane snage...
i srce cu dati
jer svakako pripada tebi...
pobijedi zivotne staze ohole
sa jos jednim srcem milo moje
nitko ti nista nemoze...

Sunce cu dohvatiti
u dlan tvoj bijeli staviti,
neka te grije,
kada mecava vani vije,
jer ja mogu zivjeti bez bilo cega
kada imam ljubav koja je vjecna...

Budi moj svijet
da sklonim kisu iz ociju,
budi da sa nekim dijelim
ovu planinu u srcu za kojom zudim...
budi moj svijet...
jer ja se nikoga ne bojim
osim samog sebe...
ja i drugo ja vec dugo se borimo protiv svih
i toliko smo usamljeni
a nemamo to sa kime podijeliti...

subota, 20. veljače 2010.

Dodir kroz san

Za tebe cu veceras dodirnuti san
izgraditi dvorac od planinskih cvjetova
i biti ce najljepsi
u vremenu odavde do vjecnosti...

Smjestit cu ga uz potok tihi
koji nosi kapljice starog vremena,
dok nad njim trepere ljubavni leptiri
okupani bojama starog Egipta...

Za tabe cu ga sagraditi
do vrhova usnulih oblaka,
kako bi mogla dotaci
iz njegovih prozora
moje usamljene oci,
ugrijati moje ruke od leda,
poljubiti moje usne
na kojima stoje
zamrznute rijeci
one su za tebe...

Kroz noc zvijezda
u njemu ce biti tiha pjesma
pustinjskih dina
uz harfu morskih sirena,
dok laticama mirisnih ruza
ukrasit cu krevet
gdje spava tvoja predivna kosa...

Zapalit cu kamin
vatrom iz mojih grudi,
donijeti netaknuti snijeg stoljeca
i njegovu tisinu
staviti u tvoje oci
dok budes snivala...sretna...

Za tebe cu dodirnuti san
posuti put od lala,
ostaviti trag tvojim bosim nogama
kako bi me nasla
u nasem dvorcu medju oblacima...

Kada vjecnost prodje

Neka nitko nezna moje tajne
mreze na dnu mora zapletene,
liticu po kojoj hodim
i koja nikuda ne vodi...

Uvijek sam bio crna noc
tamo i pripada dusa moja,
nepoznat i skriven u moru lica
zeljen od ruku
a nikada grljen do umiranja...

Zagrljaj sa toplim usnama prodje
avantura u vjetru nestane,
oprostite ja sam zelio mnogo vise
ono jedno da ljubav nikada ne prestaje...

Sudjeno ili ne
jedno istina je
led se vraca svome ledu...
Andjeli samo jednom polete...
vjecno...
ili kratko...
to znaju oni koji ih vole...

petak, 19. veljače 2010.

Zivot nas

Prodje car,
prodje zanos,
prodje divan cvat ruze...
prodje ljepota,
prodje mladost,
sve je prolazno...
neciji osmijeh,
polet,
misao,
zelja...
sve prodje kroz vrijeme...

Ali samo jedno zauvijek ostaje,
srce skriveno,
postelja ledena,
a ipak pored nas netko spava...
toliko usamljeni
a nismo sami...

Cak se bojimo reci
gdje nas vode nasi snovi,
ne taj netko nemoze razumjeti
kako je divno zajedno misliti...

Ipak mora se zivjeti
i djecu nekako zvati,
kojim imenom i zasto
to nece nikada saznati,
niti ona...
niti on...
niti bilo tko...

Zivot ide ,
a srce vuce,
iz njega svaku noc suza potekne
u tisini i mraku,
ono samo za jednim boluje,
uvijek istu sjetu ima...
zeli da krene k svojim oblacima
zna da netko isto to sanja
zna da netko postoji
ko za tim zudi...
ali ...
nismo znali voljeti
kada je trebalo...
srce vuce...
zelja gori...
misao plamti...
eh da barem jednom
sam ga mogla ovim usnama ljubiti...

srijeda, 17. veljače 2010.

Moja mecavo sta mi mozes

Padajte pahulje bijele
i moje tragove skrite,
zametite ove ceste i drumove
gdje korak stavljah godinama,
i evo opet u susret vasoj mecavi idem,
bez druga,
bez brata,
bez ikoga svoga,
tako sam navikao cijeloga zivota...

Padajte sad vise nista mi nemozete
osim da sibate lice i tijelo,
da zamrsite kosu dugu,
da suzu pretvorite u ledenicu,
zamaglite i moju zjenicu...
sve mozete ali samo jedno ne
uci u moje srce vrelo
koje je ljubavi prepuno,
i u njemu vasa zima umire...

Mogu cak i u vasu mecavu bespomocan leci
da od mene napravite brijeg bijeli,
pokrijete i ove usne moje,
ali svakako ne vrijedi
ona ce me pronaci
od vaseg leda oteti
u narucje priviti i reci
volim te moj jedini...

utorak, 16. veljače 2010.

Nedostaje mi

Nedostaje mi let latica malih
u proljetnom povjetarcu,
sa ozelenjele tresnje u beharu
koje se u kosu zapletu...

Nedostaje mi usnula livada
koja nakon snijega duboka
otvara oci sa jagorcevinom i visibabama
dok stavljam noge bose
medju njene travke zelene...

Nedostaje mi tihi zubor potoka
njegove bistre kapljice na mojim ocima
taj ledeni bijeli kamen sa dna
i kako ga drzim na dlanovima...

Nedostaje mi zapaljena vatrica
u suton kada planina se sprema
da zamjeni sunce sa zvijezdama
tu u starom kaminu
koji je prepun toplih sjecanja...

Nedostajes mi Ti i tvoja ruka bijela
tvoje oci poput dva crna bisera,
tvoja kosa da leluja kao klasje zita,
tvoje usne socnije od jagode zrele...
nedostajes mi tu gore u proljece,
ljeto,jesen i zimu,
da ti uzmem ruku
i povedem ka onom nasem nebu...

ponedjeljak, 15. veljače 2010.

Poljubio bih te

Poljubio bih te
i ruke zavukao u tvoje kose,
privio te uz tijelo svoje
da osjetis srce moje...

Uzeo bih te za ruku
poveo u setnju dugu
i nakon par koraka
opet poljubio bih te...

Volio bih te dovesti
pod krosnje borova,
i tu na tepihu od iglica
obljubiti tvoj vrat
tvoja ramena,
tvoje tijelo...cijelo...

I kada prodje moj poljubac vreli
zelim ti opet ruke drzati,
sa tobom ka domu krenuti
i tamo uz topala kamin
iznova, ponovno,zauvijek
tebe ljubiti...

Dan zaljubljenih

Kupih ruzu jednu tamnu
svjezu...tek ubranu,
i sakrih pod kaput
kao psica malog...

A onda uzurbano krenuh
do svojih skrivenih odaja,
kako bih u tisini
uzivao u njenj ljepoti...

Pa zasto bih je upakovao
to je jednolicno to rade svi,
ako je vec toliko zanosna
treba da se vidi sva ta ljepota...

I eto odrezah jedan pramen dugi
ove svoje crne kose,
zvezah kao jednu masnu
a ispod ispisah kratku poruku
sretno ti Valentinovo...

Rijeka

Ja sam rijeka
koja virove svoje krije,
sa stijenama
stoljecima druguje,
cas tih svjetlucav od sunca...
u tren mutan
za klance svoje nemilosrdan,
ali svakako moram doci svome moru
koje ceka kao zena...
uliti se u njega
i zauvijek postati
jedna mirna plava pucina...

nedjelja, 14. veljače 2010.

Pust ostao

Proci ce ovaj dan,
proci i zivot...
sve ce proci...

Labudov let u jezeru,
slavujev poj u boru,
ruzin cvijet nevin i cist...
sve ce proci...

Jedna za drugom
doci ce i nista vise,
postelju poguzvati
jutrom ustati i otici,
bez sebe,
bez ljubavi,
bez icega,
proci ce...sve prolazi...

A zelio sam samo jedno da traje
ljubav...
koja vjecno u srcu ostaje...
san koji samo jednom sanjas
dusa koja samo jednom se predaje...

Zelio...
i nekako u zelji izgorio...
a volio
do smrti volio...
trazio
i pust ti ostao...

petak, 12. veljače 2010.

Budi

Budi mi sestra veceras...rodjena...nerodjena,
ledena studi,
nemoj se topiti u mojoj ruci,
stegni je da zaplacem,
i kroz krv moju vrelu
ka srcu kreni...

Budi mi utjeha...sjena...pratilja
noci usamljena,
tup korak tisinom nagradi
tamom u povoj stavi,
zelim samo tebi saputati,
o snu,
o zelji,
o meni,
jer ti me nikada neces odati...

Budi tu uz mene...zimo...
da ti pricam,pjevam
o necemu...
o ljubavi...

Udrite gromovi kleti

Rijec stoji preplasena moje ruke,
stijena bi da pukne od moje muke,
pokusavam svatiti nesvaceno,
slomiti nesalomljivo,
kriz od neba tezi ponijeti
i samog sebe razapeti...

Do brijega goletnog
bosim nogama valja mi prijeci,
ove pute hodio nikada nisam
kroz glog,trnje i dracu,
gdje ja to ustvari idem
ka srcu ili placu,
ili mozda istini
zar je istinu tako tesko reci...

OOO,udrite gromovi
ove pute klete
pogodite i ove moje oci proklete,
sto gledase san u bespucu
usnise ljubav vjecnu,
ma udrite sa zemljom me sastavite
opet cu ustati i prkosno reci
nikada ja umrijeti necu...

Pucaj i ti moja voljena
kroz srce gadjaj svojim strijelama
nedaj da se popnem do usnulog brijega,
nedaj me ljudima
razapece me ni kriva ni duzna
a onda kidati
komad po komad moga tijela
jer svako bi djelic necega
od Andjela...

četvrtak, 11. veljače 2010.

Znam ja to

Kako je to sa tugom zivjeti
znam ja to...
kako je bolu reci dobar dan
znam ja to...
leden jastuk usnama vrelim poljubiti
znam ja to...
kako je glumiti osmijeh
dok dusa luta livadama,
da samo ja znam to...

Ali znam i jos nesto,
ovim toplim rukama grliti,
ovim malim srcem iskreno voljeti,
znam kako izgleda
sve uzeti i sve pokloniti,
i ljubomoran biti
da znam i to,
a sve ovo zelim ti pokazati
tako tiho i slatko
pod kozu ti se uvuci
i pod njom cijeli zivot ostati...
bojis li se...
plasis li se...
malo me u srce primiti
jedan mali kutak za mene sacuvaj
ostalo sve podijeli
samo mene u njemu ostavi...

Cekaj me

Cekaj me i doci cu...
neka i crni snjegovi krenu
sve ljubavi svijeta prestanu,
pa neka od kisa budu kaljave ulice
a sunce nebude imalo onaj sjaj...
samo ti me cekaj i tada
jer ja cu ti doci...

Cekaj i kada moje pjesme utihnu
nebudes imala vise nijednu poruku,
cekaj i nedaj se drugima
srce stegni nekim svojim okovima,
sacuvaj svijet u kojem mene ima
ne nedaj da te zovu u lude noci smijeha
ostani u mislima na nasim planinama
sta vrijedi noc
kada vjecnost pripada onima
koji cekanjem svojim
dobiju ljubav nad ljubavima...

Cekaj me mila...
jer cekati vrijedi
nekoga ko zeli
sa tobom u ljubavi da osijedi...

srijeda, 10. veljače 2010.

Sreca je

Sreca je kada ti usne poljubim
ovim rukama djecijim zagrlim,
sreca je kada te pogledam
i da nista rekao nisam
ti znas i osjecas
sta zelio reci sam...

Sreca je kada drhtis uz nekoga
osjecas ga kao dio srca svoga,
sreca je u mirnim jutrima
kada se ne bojimo vise nicega
jer pored nas netko slatko spava
koga zovemo ljubav nasa vjecna...

Sreca je kada nas umori dan
i taj nas posao toliko dosadan,
ali mi se trkom vracamo doma
i na vratima ceka osmijeh
uz rijeci dali smo se umorili voljena...

Ma sreca je kada seprtljavi muskarac
pokusa napraviti slasnu veceru
da bi iznenadio svoju draganu,
i pri tom mnogo toga zagori
ali jadan se trudi
da je malo iznenadi,
na kraju najbolje mu ide
casa vina,
dva jastuka,
na podu topla dekica,
i zagrli on nju pored kamina...
gladni ali ipak sretni
napravit ce zajedno
ono sto budu zeljeli...

Sreca je voljeti i biti voljen,
sreca je sanjati isti san,
sreca je zaspati zagrljeni
i jutrom se probuditi
a da ruke u snu nisu niti pustili,
jedno uz drugo i u snu
zajedno ostali...

Sreca je ono malo
kada dvoje se vole
i netrebaju nikoga
samo da su jedno uz drugoga...

utorak, 9. veljače 2010.

Doci cu

(JOS JEDNOM HVALA,EVO PISAT CU I AKO PRESTANEM,BITI CE SAMO IZ DVIJE STVARI...)

Doci cu,
a dali cu te onakvu naci
kakvom te pamte ove oci,
dali ce biti onakvo tvoje srce
koje kuca samo za mene...

Doci cu medju tvoje oblake
napustiti svoje ulice
i nije vazno kako ces izgledati
na koju usnulu ruzu mirisati,
nisu vazne proslosti
ne nije vazno nista
osim onoga da kazes ko ti u srcu stanuje...

Doci cu i sklopi mi oci rukama
zavezi ih crnim povezima,
a zatim sjedi iza mene u uvo mi pricaj
kosu mi njezno diraj
i ja cu cutati
nebih zelio te zbuniti,
ne necu se niti okrenuti
sve cu sebi zabraniti,
ali samo jedno necu moci
kad stavis dlan na moje srce
ostjetit ces kako me izdaje
i koliko u njemu ljubavi ima za tebe...

nedjelja, 7. veljače 2010.

Zbogom i hvala

Evo svemu dodje kraj,hvala svima koji su bili tu na blogu i oprostite...Napisao sam 200 pjesama posvecenih mojoj ljubavi i nije bila izmisljena...vise ih nemam kome pokloniti...zbogom od Andjela...

subota, 6. veljače 2010.

Kada ti ukradem san

Kada pahulja bijela
leprsava i nevina
pokuca na okna tvojih prozora,
otvorio joj da nitko nevidi,
nitko da ne cuje,
kako ti u njoj dolazim
i kradem ti san...

U njemu me zagrli
tamo daleko od svih
gdje smo samo ja i ti,
da nitko nepita za tugu nasu
za taj bol u srcu,
neka nesvate nikada
kako se voli i koliko boli,
kada usne su nijeme,
pogledi prazninu cute,
i kada srce drhti a nema se kome dati...

Samo nas san neka zna
kako se place u tami,
kako jastuk mirise na nedostajes
i kako jutro ne zelimo zvati
zeleci u snu vjecno ostati,
ja i ti zauvijek zagrljeni...

Sjeti se

Sjeti se kada te zamolih ruku da pruzis
prosetas sa mnom pod zvjezdanim nebom,
tako si bila uplasena neznajuci sta da mislis
u tom toplom vecernjem satu avgustovskom...

Sjeti se kako si pitala dali letim u oblacima
jesam li svacen dok zivim medju ljudima,
i kako si uporno se cudila mojim odgovorima
rece ovo nemoze biti istina
zar jos netko na svijetu isti san ima?

Sjeti se kako je srce tvoje malo drhtalo
iznenada ono jadno po prvi put se probudilo
na sve pakosti ovog svijeta ono vec bi naviklo
ali na ljubav ehh to nikada nije imalo...
niti one rijeci "mozes li me voljeti barem malo"...

Sjeti se kako si pobjegla kao nekim rodicama
dok istina bi duboko u tebi zakopana
pocelo je budjenje necega sto nisi imala godinama
i bojala se sebi reci pa zar sam vec zaljubljena...

Sjeti se kako to nisi dala sebi priznati
ne nemoze to biti istina ma takav Andjel ne postoji
ne nevjerujem u to ma svako se moze prodati
ali samo jedno nije bilo tvome oku jasno
kako sam tvoju dusu citao
kako sam u tvom srcu sve tajne otkrio,
ne nisam znao
samo sam rekao ono o cemu je i moje srce ceznulo...

Sjeti se da sam ti opet dosao
i do jutra s' tobom ostao,
sati su prolazili kao minute
i nije ti se dalo spavalice mala niti leci
zeljela si vjecnost tu uz mene biti...
a onda par sati spavanja
i vidimo se ispod onog starog hrasta
gdje ljubav vjecna pociva...

Ali dodjoh prije srcem vodjen
kao da sebi rekoh cekat cu ali vrijedi cekati,
kada poranila i ti,spavalica nije mogla vise spavati
i rece mi ma sto ti toliko poranio
vec bi jasno ljubomora iz duse se otela
koju nisi dala da srce prizna
nakon drugog susreta nisi me vise nikome dala...

Sjeti se mila
sjeti se jednog svijeta
jednog jorgovana,
sjeti se koliko si jednog Andjela voljela...



petak, 5. veljače 2010.

Ruza ne mirisana (ponovljena pjesma )

Ruza ne mirisana...

Tu u vrtu ruza
prosetah nosen mirisom sna,
tek ovlas rukom
dodirnuh latice mnogih,
ali ne bjese tako njezne
njihov miris ne osjetih,
ruke povukoh,
u strahu,
u zbunjenosti,
zasto te premile latice
moji dlanovi ne zele...

Toliko paznje i ljubavi
vrtlar stari je ulozio u njih,
tako divno izgledaju,
miris pustaju koji dusu plijeni
i tako isto,
zanosno,
ruke pruzaju...

A onda sred mirisa istoga
u kutu vrta,
na osami bez ikoga,
u trnje zarasla,
listovima prekrivena,
od ruke vrtlara ostavljena,
ne mazena,
ne okopana,
divlja,
samoj sebi prepustena,
rasla,
cutala,
miris svoj ugasila,
cvijet davnina nije pustila,
i sva u leptirima razigranim rasla
njih u svojim laticama napajala,
ta ruza ne mirisana...

Pozeljeh samo nju iz vrta ubrati,
a vrtlar me za ruku vracao,
ne strance,
ne prilazi njoj,
vidis koliko predivnih ruza
moj vrt ima,
pa svaka je na svoj nacin jedinstvena
zasto bas nju da uberes,
pa niti trnje,
niti lisce,
niti travu oko nje neda mi okopati,
divlja je strance,
njene latice ne mirisu,
njene boje se u oblacima skrivaju,
nju vjeruj mi tvoje ruke ne zele da imaju...

Ne,
njegove rijeci nisu dopirale do moje duse,
usne su ostale nijeme,
oci ukocene
prema tom kutu obraslom gledale,
trazile neki put
izmedju trnja i uvelog lisca
samo da tu ruzu ugledaju...

Pomisao u casu me obuze,
zasto se skriva ta ljepota njena,
zasto je usamljena,
nedokuciva,
zasto kada je toliko preljepa...

Noge izdrzati nisu mogle,
glas razuma i vrtlara nije dopirao
do njih,
same su krenule put trnja i glogova,
rukama golim i stopalima bosim
razgrtah put
samo da vidim te latice srece,
culima udahnem njen prekrasan miris...

I vrtlaru starom tad dah stade
vidjevsi sliku nestvarnu,
kako krocim u tu obraslu divljinu
i moje noge i ruke ostase ne ranjene
ruzine bodlje povijase se
ne zeleci povrijediti me,
uvele lisce
postade zeleno,
i oci ugledase ono sto su dugo trazile,
blistava poput kisne rose na suncu,
u tisini tame,
povijena ka tlu,
rasla je ta crna ruza...

Kao da se stidjela svoje ljepote,
kao da se stidjela mirisati,
kao da se bojala
koliko mirisati moze...

U zanosu srece te
uspjeh samo vrtlaru reci rijeci ove,
"starce,
samo ovu ruzu zelim iz tvog vrta ubrati,
samo nju ponijeti,
samo nju milovati,
samo ovu crnu ruzu
starce moj,
zelim zauvijek na srce staviti
i samo nju vjecno usnama ljubiti"...

Pretraga