Da,
prija ova jutarnja kavica
medju gomilom izgubljenih lica
kroz njih gledam budjenje zraka
koje padaju po uspavanoj
morskoj povrsini...
Opija ova tisina izgubljenosti
bez rijeci...
bez snova...
bez icega...
nekakv tupi pogled upucen nigdje
gluv na sve te okolo razgovore
ah,
a mozda je to samo stapanje duse
sa ovim jutarnjim mirisom mora
dok srce vuce neka visoka gora...
Idealno izgleda,
prividna sreca momenta
zelja za vracanjem sjaja u oci
koji vec odavno je ugasen...
Na tren i pomislim,
da evo
dolazi,
tu je
imam ga,
ali pogled na praznu stolicu do mene
u casu rasprsi moje nade
i poput dima negdje nestanu
u ovom prostoru...
Tad okrutnu spoznaju
pokusam zamijeniti snom,
dok sam budan da opet sanjam
lakse tako se boriti
sa ovom samocom mojom...
Mastom te vratim
negdje tik do mog uha
povjetarac donese miris tvoj
a ocima pocnem da te trazim,
osjetim,
a ne vidim,
pa gdje si pomislim,
i tad tvoja njezna ruka
se spusti na kose moje
vjetar donese sapat Boginje
tu sam Andjele
i samo da znas
VOLIM TE...
