Jutro moje planine
bijele ptice pjevaju sonate,
zelim cuti taj poj jos jednom
zelim se vratiti domu svom...
Tamo na moje plavo nebo
sa kojeg sam jednom sisao,
ruke svoje nudio,
volio,
ceznuo,
zelio,
i beskrajno pust ostao...
Zelim se vratiti domu svom
tamo manje boli,
tamo snovi ostaju samo snovi,
tamo nema lica,
nema ociju,
samo izmisljena slika
koja zivi kao da je java...
Zelena livada ne kosena,
rosna trava ne gazena,
jorgovan mirisan,
potocic bistar
na njemu zena bijelo lice umiva
i smijesi se kao da je stvarna...
bila bi to moja Vila...
moja kuca,
moj kamin i idila...
Ali toga vise nema...
Dusa samo jednom odlazi od doma svoga
otvori se poput rajskih vrtova,
zamirise ljepotom srca,
uzeta i sretna...
ne mirisana...vrati se putem svojih snova...
spava i sanja
kako je bila voljena...
i nikada vise ne silazi sa svoga neba...
