Mirisem na nju djevojcice,
ove noci i zivot naredni cijeli,
ne,
ne nocas nije ti mjesto kraj mene...
Zasto da ti nudim nade izgubljene,
svijet koji zelis sanjati,
rijeci lake na koje ces pasti,
osmijeh lazljiv u kojem ces uzivati,
oci prepune suza koje zelis brisati,
ehhh,
moja djevojcice,
ovog Andjela nemozes imati...
Kako da ti kazem a da te ne povrijedim,
tvoje suze da ne izazovem,
pa sta trazis u meni
vidis da ovaj kut samoce samo zelim
sa njim drugujem,
casi vina pricam o snovima,
njene usne ljubim u mislima,
kako,
objasni mi kako da ti kazem,
ovog Andjela nemozes imati...
Mogu li samo reci...
u sebi volju sam ubio,
glad za zenskim tijelom pokopao,
izazov na pucini mora ostavio,
i samo mirnu luku zelim,
mozes li svatiti ove rijeci...
ma mozes li dokuciti,
savanu,
preriju,
Sibir,
tisinu,
planinu,
osmijeh i srecu
dok staris uz jednu zenu...
Ne...
ipak ove rijeci cu precutati,
jos jednu casu vina popiti,
za one sretne negdje daleko nazdraviti,
lagano poput sjene od stola ustati
i u noc sa svojom Vilom otploviti...
Ne...
moja naivna djevojcice,
nemozes me imati,
nemozs me niti krasti
jer nemogu ni mrvu ljubavi ti dati,
kada sve sto imam
vec sam dao njoj zeni dalekoj,
mozda vec sada necijoj...
a u mojim mislima
vjecno j zovm mojom...
S toga ne kudi me,
ne proklinji,
ne sudi mi,
ako ti kazem oprosti...
pice mi nemozes platiti,
na nocnu voznju ne zelim sa tobom poci,
niti tvoju proslost ne zelim slusati...
jednostavno je
zelim samo uz casu vina sa njom u mislima biti,
pored stola ovog je zamisljati,
i poslije u tisini polako do svog ledenog kreveta
sam otici,
i tamo je u snovima grliti...
