Zamolio bih te za ples
pod otvorenim nebom
dok kisa nam
obraze i oci kvasi,
ali nesmijem,
mozda se i bojim...
Pozelim u trenu tom reci
te rijeci koje nebo ruse
izgovoriti zakopana slova
porusiti granice
sa rijecima Volim te...
Zadrhtim dok se samo sjetim
da ti ruku u ruci drzim
stegnem da osjetis
da se vise nikada
zivota ne bojis...
Svega se bojim
cak i toga da te dijelim
ali trpim
sam u sebi zudim
skrivam i cutim
nemogu od toga pobjeci
ali mogu kriti
koliko te samo zelim
voljeti...
Bojim se,
smijem li to naglas izgovoriti
mozda me neces razumjeti
ljubav moju pokusati svatiti
mozda,
mozda me nemozes ljubiti
i moja biti,
i mozda
ipak u nekom starackom domu
sa kosama sijedim
svoj konac
usamljen cu docekati
sa sjecanjem
kako sam samo malo zelio
voljeti,
i u svojoj kolibi
sretan htio umrijeti...
