Ti postojis u njedrima,
u srcu,
uzalud ti lik sa rosnog prozora brisem,
uzalud se borim da te ne volim...
Gazim te skidajuc' cipele
pod toplim tabanima
tvoj prhutav snijeg da istopim,
da isceznes,
da ne zuljas,
da usne prestanem kvasiti ceznjom,
pokusavam,
borim se,
ali tvoje pahulje od sna
neumoljivo padaju po meni,
sto vise te brisem
sve vise postojis...
I zelim te dati svakome
da budes tudja,
da te vole,
neka ti cvijece donose
ljube oci i rasplicu kose,
ali nemirna dusa moja
tad' pusti krik do neba
zasto me volis
zasto bjezis
zasto postojis...
Sve bi bilo lakse da ne postojis,
ovako postojanjem svojim
imam kome da se divim
imam koga da bolim
imam koga da volim...
Ako...
ne postojis vise
srce ce postati od rasta korova tise...
