utorak, 30. lipnja 2009.

Mozes li mi odoljeti...

Daleko su te planine
koje zelim bosim nogama gaziti
niti puta u toj kletoj gori
ne poznajem,
ali ipak zelim ti doci...

Vukovi znam da me cekaju
na svakoj visoravni vrebaju
copori koji samo za
svjezu krv znaju,
ali ipak zelim ti doci...

Niti taj snijeg
koji toliko volim,
visoko gore ce biti
moj smrtni neprijatelj
svoje tihe bijele pahulje
u mecavu izgubljenosti
ce pretvarati,
ali ipak zelim ti doci...

I sve nedace kada prodju
i napokon u dolinu dodjem
nabujala rijeka
davnih proslih uspomena
ce biti moja smrtna rana,
dali da njom zaplivam
ili na obali ostati
nece biti tesko odluciti,
ribica sam mila moja
i svaka rijeka je plitka
spram mojih dubina,
uci cu i preci,
jer,
zelim ti doci...

I tada jos samo jedan zid ce ostati
tvoj zid u kojem vidim tvoje oci
pred njim cu samo kleknuti
bez borbe se predati
i reci...
mozes li mi odoljeti...

Sinoc...

Pozeljeh da te ljubim sinoc
oci da sklopis
dok moje usne po tijelu tvom
najljepsu sonatu ljubavi ispisuju...

Pozeljeh ti tiho saputati
na uho...
i rukama njezno milovati kose
da usnis poput djeteta
tu na mojim grudima...

Pozeljeh sinoc zaspati
pored tebe,
cuvajuci te u snu
od zlih kosmara,
pozeljeh,
pozeljeh i jutros u krevet
ti kavicu sa kolacom donijeti
da te njen primamljiv miris
osmijehom probudi...

Jednu bijelu ruzu
u ruci nositi
i poljubac na usne ti staviti
a onda njezno prosaputati
dobro jutro ljubavi...

ponedjeljak, 29. lipnja 2009.

More...




Upoznah te na obali mora
u suton vec proslog dana
sunce do pola bi uplovilo
u plave dubine
dok preostale zrake
su kupale mirnu povrsinu
tog beskrajnog plavetnila...

Tako usamljen sjedio sam na stijeni
sa casom vina mojim jedinim drugom
tih,
miran,
predan svom izgubljenom snu
koji jos niko nije dohvatio...

U idili sutona pomijesanog emocijama
davno izgubljenih vremena
spazih kako tvoje noge bose
gaze taj pijesak egipatskih davnina
dok voda ih njezno umiva...

Sama bez ikoga
pognute glave ka tlu
pomislih trazis bisernu skoljkicu
ili pak krajnost druga
na srcu imas jednu veliku ranu...

"Oprosti ako smetam
smijem li malo narusiti
tvoju samocu,
zovem se Andjeo
koji trazi svoju Vilu,
djelujes mi povrijedjena
ili je to samo varka
tvoga prekrasnog lica"...

"Skorpija,
zovem se skorpija
bolje horoskop da ti kaze
mjesto moga imena,
i nemoj da te moj izgled vara,
u dusi sam ipak toliko krhka i slaba
dok moja pojava je samo jaka"...

U tren pomislih ta neda
nikome blizu prici
voli zavoditi i primamljiva biti
osvajati,
a njezin svijet
niko nemoze dohvatiti...

Misao me zatalasa
dok izazov se budio u meni
pozeljeh joj odmah reci
gdje mi srce spava
ali sta ako bude zbunjena
jer plaha je kao srna
u tren moze pobjeci
a da niti cuje moje rijeci...

Ne,
ipak nemogu protiv sebe
nisam kalup
niti kecelju nosim u skoli
nezelim biti isti
nikada to nisam ni bio
zelim reci ono sto mi na srcu lezi...

Tren cutanja narusise moje rijeci
"zelis mi ruku dati
i sa mnom poci
put planina i mojih snova
u njima ces spoznati
gdje ova ribica spava
i bojis li se njenih dubina"...

Zbunjena mojim prilaskom
i tom jednostavnoscu
u casu ruku pruzi
koja je jos drhtala
mada je to prikrivala...

"Nebrini mila moja
samo te zelim voljeti
i zauvijek ti saputati
te predivne rijeci
kako tvoje kose sijede volim,
spoznaces da ni tvoje srce nije stijena
i ono puca pred rijecima
neka se kcerka zove Marija Magdalena"...

Sa snjegovima...


Krenuh ka dubini sobe
sa vjerom da cu
u tom usamljenjom uglu
pronaci dio sebe...

Ruke su mi bile hladne
a pogled prazan
ali nesto me vuce
tom skucenom prostoru
kao da moja sjena me zove...

Koracajuci lagano
u mislima vracam svoje drumove
ma gdje sam to usput zalutao
dali sam neku srnu povrijedio
samo zato sto nisam osjecao,
iskreno volio,
i mozda bas sada placam ceh
te uzavrele krvi moje
koja juri mojim venama
poput pobjesnjelih vranaca
u slobodnim prerijama
gdje usljed njihove
bjesne trke
od kopita tih i zemlja se trese...

Nemogu naci odgovor
a zelim ga...

Sjedam kao duh
u taj ledeni kut
da pogledom uzmem cijeli prostor
pokusam svatiti ne svaceno
pokusam odgovoriti
na ne postavljeno
pokusam dokuciti ne dokucivo...

Zatim u beznadju usamljenosti
i nemajuci sa kim podijeliti
ova pitanja
upitah samog sebe
sta je to voljeti i biti voljen
dali su to samo rijeci
koje zelim cuti
a osjecaja nema
zasto me neda drugim
dok je zbunjena
sa jednostavnim pitanjima...

Osvrnem se unazad
i odgovor sam od sebe stigne
kasni ali tu je
tiho se uvlaci u mene
i sapuce andjelu odgovor je u snjegovima...

Tupa misao ostade na koljenima
porazena ovom zagonetkom
ali za tren opet dokucih smisao
"doci cu ti Vilo sa snjegovima
poput crnog Andjela u bijelim nocima
pokucati na tvoja vrata
dok tmina me bude obavijala,
tada je do tebe mila moja
otvori
ili vjecno ih ostavi
za mene zakljucana...
samo tri puta cu kucati
cekati par trenutaka
a onda poput sjene zauvijek nestati...

Po odlasku obrisat cu tragove u snijegu
da od mene niti stopa ne ostane
za nekoga koji poslije mene dodje
nemoras nista da kazes
da objasnis nemas sta
jer niko nije ni kucao
te noci na tvoja vrata...

I kapiju tvoju za sobom cu zakljucati
sa njom i svoje snove pokopati
buket cvijeca nekom prosjaku pokloniti
a svoje suze u tami
sam...
u sebi isplakati...

nedjelja, 28. lipnja 2009.

Ne,nezovite me...

Ne zovite me nocas
moje lice ne trazite
mozete,
znate,
tim zenama i sami da pridjete...

Pustite moje usne neka miruju
ove prazne ruke
casu u samoci da miluju
znate u dubini duse ratujem...

Zasto ste slabi bez mene
zasto vam moram reci
da zene zele biti voljene
zar je tesko izustiti
te predivne rijeci
dok ih gledate u oci
ma zar je tesko
ne glumiti
i odmah to reci...

Da ipak ce biti da ste muskarci
sutiti i ko fol stijena biti
ni jednu jedinu suzu pustiti
i kada boli
kada cijela dusa place
pa ko sam onda ja
zasto me trazite muskarcine prave
zar se bojite zene
bojite poezije
na sve ste spremni
ali na rijeci
zelim te
volim te
ljubavi moja
e to nekako nemoze se reci...

Ipak ce biti kao do sada
molim te Andjelu
reci da volim kosu njenu
ti to znas
ti to mozes
i krenem jer zelim da nekoga volite
i da budete na nebu kao sto sam ja
ali sta bude kada pridjem i kazem
te slatke rijeci
okrene se i pogleda vas nesigurni pogled
ma niste nista ni rekli a vec porazeni
da bih dobio rijeci
ne zanima me on nego ti
i onda moram lagati
kako ce nesto biti
jer joj po mislima plovis
i nezna bez tebe zivjeti...

Ma sto me mucite
odvec sam umoran za te igre
kao znate da volite
a niste sposobni da kazete
ma kakvi muskarci ste
pokazivat misice
lomit case
a dvije rijeci
niste sposobni reci
volim te...

Umoran sam drugovi moji
vec odavno sam umoran
i nemogu vam pomoci
zelim sam u ovom kutu biti
bez ikoga
njenu sliku polako vracati
i u mislima je ljubiti...

I zasto taj pogled cudjenja
pa znate da Andjeo o sebi
nikom neprica nista
ali pamtite da dodjete uplakani
kao neko u crkvi
moram da vas slusam
i kazem ma nebrini
ipak ce nekada te voljeti...

Ali jedno nikada nisam uspio svatiti
zasto meni to pricate
zasto njoj ne kazete
opet vas pitam ma zar se bojite
reci rijeci te
volim te...

Molim vas pustite me sada
i sutra
i juce
pustite me zauvijek
nisam jak kao vi
nezelim nista kao vi
ja ipak samo jedno zelim
da volim
i da me voli
ne zelim da je pokazem
ne zelim ni da ona mene pokazuje
ne zelim da kazu
ehh da mi bi takvog andjela imati
ne,
ne zelim to
ja jedno samo sanjam
u ljubavi stariti...




Budi zanosna...

Veceras budi zanosna
najljepsa od svih
i nestavljaj sminku
nije za tvoje preljepo lice
nemoj staviti u kosu nista
pusti neka pada preko ramena
veceras blistaj svojom
prirodnom ljepotom...

Obuci haljinu crnu
znam da nevolis
ali ipak obuci
dobro ti stoji
neka tvoja gola noga krene
neka se okrecu svi
puna sebe
onako jaka
kroci na plocnike
svojih ulica
i obori te muske duse
proklete,
zavedi,
osjeti pogled na sebi
vidi kako te pogledom skidaju
zele da te imaju
za jednu noc
da te imaju
da griju tvoju postelju meku...

Izaberi nekoga
pa vidis da nestrpljivo cekaju
u nekom od tih silinih ociju
trazi strast
pozudu,
njega uzmi
povedi,
zavedi,
ugasi svoju glad
njegov jad...

Voli ga ovu noc kao da je prvi
usne mu obljubi,
oci dotakni,
neka tijelo samo govori
bez ijedne jedine rijeci
i onda tiho poput djeteta
usni...

A jutro kada dodje
i pogledas tijelo do sebe
njegovo lice stranca
ruke toliko grube
njegova pojava
sama od sebe kaze
zar sam sa njim spavala
zar je bio sa mnom
a ljubav nisam ni osjetila,
tada ljubavi moja
idi do ogledala
pogledaj sebi u lice
i reci
dali sam to svog Andjela
izdala...


petak, 26. lipnja 2009.

Prosjak ljubavi...



Siromah sam rodjen
sa tugom nekom u ocima
bolom u njedrima
ni kule ni dvore nemam
i nista na poklon
da ti dam
osim ove ljubavi moje
srca velikog
koje zeli voljeti
do smrti...

Poklanjam ti to sto imam
zlatom nemogu te kititi
kocije bjele dovesti
svatove silne pozvati
mila moja nemogu ti to pokloniti
a htio bi...

Mogu te samo pozvati
i reci
zivote moj
zelis li samnom
uz osmijeh i srecu
stariti,
toliko koliko imamo
vec cemo sve sami sagraditi
i u ljubavi kose sijede docekati...

Zagrli me...





Zagrli me ti
i oprosti mi
sto mogu samo ovim
rijecima teskim te voljeti...

Zagrli me tu
u tom prostoru
u nekoj izgubljenoj sjeni
za koju pomislis
da je moj lik usamljeni...

Zagrli me jastukom
koji do tebe je prazan
mojom majicom
mojim parfemom
mirisi me
osjeti me
poljubi me
mojom slikom
mozda vec odavno zaboravljenom...

Zagrli me ikonom
ispod koje pise moje ime
srcem me grli
dusom drhti
mojim brojem me voli
i prsticima samo ispisi
volim te moj jedini...

Zagrli me sad
ovaj tren
ove noci
jer sutra ti vec mozda
mogu umrijeti
i neces moci te rijeci
reci
rukama grliti
usnama ljubiti
mozda ce tada suze teci
a u grlu ce samo ostati
"Andjelu molim te ustani
jer bez tebe nemogu zivjeti
i niko me nemoze voljeti
kao ti jedina moja ljubavi"...

Moji Andjeli...


Umoran sam moji Andjeli,
umoran je vas polubrat
od ovih lutanja...

Za ove oko sebe sam nesvacen
od vas odbacen,
samo zato sto sam crn
i prepun ljubavi...

Moji koraci svakim
danom sve su tezi,
na kojem ste me to
nebeskom sudu osudili
i koju presudu mi donijeli
a da moj glas
niste niti
culi...

Recite koliko jos
sa bolom i tugom
se moram druziti
i zasto mi nedate
jednostavno umrijeti...
zar mislite
da ce neko za mnom zaplakati
i crne ruze na grob mi
donijeti...

Znam uzalud i pitam
samo cutite
zato i pomislim
jesam ja to izrod
od cijelog ljudskog roda
ili je obratno,
oni svi hode
vec stazama znanim
dok ja i dalje lutam...

Da ko to moze svatiti
da za srecu treba malo
kada je mozes uzimati mnogo,
ko moze svatiti
jednu skromnu kolibu
kad mozes imati dvorove,
ko moze svatiti
da imas jednu zenu
sa kojom zelis stariti
kada ih mozes imati
na desetine,
ehhh,
da,
ipak ce biti da sam ja
taj izrod,
koji trazi
nemoguce...

srijeda, 24. lipnja 2009.

Dok spavas...


Noc polako navlaci svoj svileni plast
i pokoja uranila zvijezda
spremna je otpoceti svoj ponocni ples
idila tek polako se uvlaci
i u ovaj moj ledeni dvorac
satkan od samoce tihe...

Korak do prozora sa tisinom oko sebe
pokret rukom da novi zrak udje
pomisao me vuce mozda na krilima noci
tvoje kose mi donese...

Osim svjezine nista novo ne dobih
ali zato stari san se javi
okret prema krevetu kao da lezis
svoje bujne kose po njemu si razasula
svatih u tren bajni
ipak bolje i sanjati nego
sa javom da se borim
odvec slab sam za to...

Poluosmijeh donese predivna misao
ruka vec vodjena zeljeom
krenu da miluje netaknute vlasi
ali srce sa razumom se javi
"stani Andjele to se mjesec igra sa tobom"...

Ohh,ti srce ludo
sto me nepusti barem trena da sanjam
kad nemogu ljubiti javom
makar u mislima da je vracam
a ne samo ovom suzom
da je kroz vjecnost usamljen dozivam...




utorak, 23. lipnja 2009.

Dali moja svijeca jos gori...

Gdje da podjem ove kisne noci

ni ove drumove vise ne poznajem,

noge mokre negdje same hode

i ovaj ledeni vjetar

sto kroz te kapljice probija,

ne osjetim...

zar je bitno sto oluju donosi,

zar je vazno sta ce biti,

odvec dugo me to ne zanima...


Negdje dole u to tlo oci zure

tupo gledajuci kako redam

stopu za stopom po toj vodi,

na tren mi se ucini

da vidim njene oci

zastanem,

ne zeleci uznemiriti

tu iluziju u odsjaju bare,

da malo barem traje,

ali kisa je neumoljiva

ona moju zeljenu sliku razbija,

tad uzdahnem iz dubine duse

i nastavim koracati

ka beznadju...


Sa mislima odlutalim

i dusom slomljenom

i dalje koracam negdje,

ali gdje me te noge nose

kao da znaju kuda su posle

ma kojem cilju me vode,

ni upola odgovor nisam nazreo

kad odjednom stadose...

podigoh glavu

da vidim zasto vise ne kroce

dali sam to stigao do kraja puta...


Gle i kisa vec bi stala

nisam niti osjetio

a u daljini kroz maglu

nazirah siluetu drveta,

onako poput zene koja je pognula glavu

i svoje duge kose pustila do zem lje

bas na to me podsjeti,

uzurbano krenuh da te kose njene sklonim

pogledam sta krije pod njima...


Pokretom laganim

sklonih te vrbine duge grane

dok mi lisce polako se zavlacilo u kosu

pogled se zaledi od nestvarnog prizora

u haljini bijeloj

i sa svijecom u ruci

sjedila je tako usamljena

na ledenom kamenu

ta moja Vila...


Oci bijahu u suzama

a ruka je drhtala

dok tiho nije progovorila

"Andjelu...

moja nada nikada nije prestala

svaku noc za tebe sam svijecu palila

da ti obasja put do mog

zatocenistva

da me pronadjes mili moj

u svim nevremenima

i cekala bi te ljubavi moja

ovako sama stoljecima"...

Voljeti znaci besmrtnost...

Pomislim da sam neki list na grani

koji se odupire vjetru,

kisi,

snijegu,

onako prkosi svim tim nedacama,

jer zeli biti na tom drvetu,

jarko zeli pripadati tu

gdje nadomak njega je drugi list...


A onda dodje oluja,

pokida mnoge grane tog predivnog stabla

to zeleno lisce popada tek tako po tlu,

gledajuci taj prizor okrene se

ali ni tog lista nadomak njega

nema vise,

ostade sam...

na polomljenom drvetu...


Onako gordo sa rosom na sebi

koje podsjeca na suze

osjeti da je usamljen

i nemocan vise boriti se sa vjetrom

a mogao mu prkositi jos uvijek

ali vise razloga za to nema...


I taj list postade pomalo zut

poce da vene,

dok obican povjetarac ne dodje

a on se pusti u njega

da ga ponese i baci

na istu tu zemljicu

gdje drugi su davno prije njega

zavrsili...


Ponadao se,

da ce bas mozda pasti

do onog lista koji mu je bio tik do njega,

zbog kojeg se odupirao tom vremenu,

da ce mozda opet biti tako zuti skupa,

ali nade njegove nije cuo vjetar

i baci ga na mjesto

gdje nigdjenicega nema,

samog...

kao osudjenika

koji je dugo prkosio

i na kraju poklekao...


Sada u samoci samo se sjeca rijeci

koje su saputali na grani

on i list do njega

"Voljeti znaci osjetiti besmrtnost"...

Umoran sam leptiru moj

Umoran sam leptiru moj
umorilo se ovo jadno srce u lutanju ovom
ruke su mi ispucale od ledenih zima
a dusa jos uvijek nije nasla svoj spokoj
i tako na izmaku svoje snage
osjecam kao da pusta onaj poslednji dah

I zasto mi sada sleces na rame
tako razigran i pun zivota
sta mi to mozes donijeti
dali nesto u meni probuditi
zelis li me to ozivjeti
kako leptiru,
kako
kada nemogu letjeti...

Gdje me mozes to voditi
kada sve letove sam tvoje prosao
koje nebo mi pokazati
kada na njemu sam bio
koje cvijece da mirisem
kada samo jedan cvjet me mami...

Zato idi,
srecu nemogu nikom donijeti,
na jastuku druge kose ljubiti,
nemogu leptiru sareni
nemogu nikoga voljeti
srce samo zeli sanjati
jedan predivan san
iz kojeg ne zelim se buditi
jer jedino tako je mogu imati
i jedino tu me moze ona voljeti
iskreno kao kakva doktorica
rane mi lijeciti...




Sta da...

Sta da kamen pocne cvjetati
ili sunce bude mjesec
a mozda zavlada vjecna tama
i sta,
i sta,
da srce tvoje zavoli moje
dali je to nemoguce?

Sta da rijeke presuse,
mora sva odjednom nestanu
a vazduha vise nema
dali je to nemoguce
kao da tvoju ljubav
pjesmama mojim nemogu da probudim?

Sta da su svi ljudi isti,
da zemlje vise nema,
a tek pomisli da umru svi,
dali je to nemoguce
kao to da ti mene nevolis...

ponedjeljak, 22. lipnja 2009.

Tako sam usamljen mogao bih umrijeti...

Mozda zalud pisem pjesmu ovu
tesko je dozvati sibirske ruze miris
mozda ni ove rijeci nece stici do nje
ali ih pisem kao da mogu
mi donjeti njen latice predivan cvat...

I kako ruzo da te dozovem svojom srecom
kada je nemam
vec odavno ne stanuje u meni
i osmijeha nemam
pokosen je tamo negdje na livadama dalekim
kad kosaci dodjose ubirati
najdivnije cvijece
suditi mu samo zato sto mirise
i svojom nevinom ljepotom dise...

Neznam moj sibirski ledeni cvjetu
zasto te uopce zelim i buditi
zasto tvoj miris me toliko opija
ali srce te doziva
nemogu mu zabraniti taj uzdah
koji dusom se prolomi
i odvali poput sante leda
samo na spomen tvog imena,
ne nemogu to zabraniti
jer bi ga ubio
a sa njim i samog sebe...

Mozda je malo reci i da sam izgubljen
ako te ne dozivam iz te ledene samoce
mozda je i rijec da sam usamljen malo
ne
sve je to ipak premalo za rijec
koja mojim venama tece
osjecam da sam
iscezao
kada te nemam...


Usamljen sam ti moja Vilo
tako sam usamljen
da bih mogao umrijeti...

Pretraga