Htio sam prestati,
zelio nestati,
poj ptice proljetne
u sebi gusio,
tamnim sumama krocio,
bez puta,
bez sutra,
zivio,
stario,
i u sebi umirao,
srecu pokopao
sa bolom sazivio,
volio...
i nisam zaboravio...
Dobro jutro tuzi sam pozelio,
suzom se umivao,
sa bolom koracao,
Bogu se molio
i prestao,
i on me napustio,
ruke digao,
prokleo,
zivio sam
i u sebi umirao...
I djavla sam zvao
iz pakla ga budio,
da sjedi sa mnom
pomiluje ili ubije svojom rukom,
ali zalud
ni on me nije cuo,
nije zelio,
zivio sam,
a polako umirao...
Volio te,
zelio te,
cekao te,
a nisam imao te,
staze u trnje pretvorio
i zakopan u mjestu ostao
bez sjenke sam bio
i nisam tada znao
da svojom sjenom si prekrila moju,
i svaki moj korak pratis u stopu,
cutis,
zelis,
ali glas niti da izustis,
jer se bojis da me toliko volis...
I vrijeme odluci
ono sto srce zeli,
suze u tami progovore neizrecene rijeci,
o Boze mogu lagati sve
ali od jedne istine nemogu pobjeci,
njega cu voljeti do smrti...
Dok ja sam navikao cekati,
vec odavno znam sta srce zeli,
pod istom onom vrbom
kraj rijeke cu se sklupcati,
na osami da me niko ne vidi,
cekat cu da bol prestane,
cekati da kazem
volim te milo moje...
