Tebi ovo pisem,
tebi nekoj koja mozda nekada dodjes
pustim te u svoje ledene odaje,
tebi koja budes podsjecala na nju,
tebi zeno,
tebi kojoj nikada necu moci reci Vilo...
Ne,netrazi od mene djecu i dom,
nepitaj kakve pjesme pisem
dok sjedim usamljen sa vinom,
nemoj se ljutiti sto nezelim izaci
neces me moci niti dobrotom kupiti
cak niti postelju sa tobom necu moci dijeliti...
I kada pahulje pocnu lelujati
ja cu se iskrasti i po snijegu usamljen lutati,
a kada se vratim u oku ces suzu spaziti
i tada nemoj nista pitati
jer necu ti opet nista reci...
Ako budes htjela uzeti moje tijelo
vidjeces ono nece biti toplo,
ruke nece krenuti da uzmu tvoje
usne ce biti kao zaljepljene
a oci moje beskrajno ledene...
Mozda ces podsjecati na nju
mozda ces me i voljeti vise od nje
ali uzalud ti nikada neces biti ona
i netrazi srce moje ono je odavno njeno...
Suze mi nikada neces moci obrisati
dusu i tijelo nikada neces ugrijati,
zato bolje ne dolazi
niti ti,niti bilo ko drugi,
mene je tesko voljeti
i nemogu ti nista dati
kada sve moje vec pripada njoj...
pusti me da zivim sa svojim snom
