nedjelja, 31. siječnja 2010.

Drvo ljubavi

Lisce ce otpasti i predivna stabla ogoljeti
s koncem jeseni postat ce tako obicna i jadna,
sablasno sa uvelim granama zvizduk zime cekati
a njihova ljepota otpala u nekom blatu zavrsiti,
ohole ljudske noge ce pogaziti ono cime su se krasili...

Sa prvim snijegom sve ce biti zameteno
neko novo ruho ce ta stabla dobiti
ne toliko predivno kada su lisce na sebi imali
ali barem neku utjehu ce naci
od stida i zalosti necim novim svoje grane pokriti,
jedino ona kojima je grana prema tlu oborena
jedino ona nece zeljeti svoju bol skriti
jedino na njima niti predivan snijeg nece ostati...

Napokon i snijeg ce proci u kaljuzu se pretvoriti,
a stabla promrzla radovat se proljecu
i nekom novom liscu koje ce njihove grane krasiti,
ponovno ce svojom ljepotom uzdahe mamiti
miris svoj u mjesecu ljubavi pustiti,
ali samo ona,najljepsa medju njima
svoje grane ce sve vise prema zemlji pruzati
i zeljeti da ono otpalo lisce ponovo na sebe vrati...

Gledat ce to drvo u bolu kako ispod njega leze
jedini listovi koje je na sebi zelio imati,
ali uzalud njih nikada vise nece moci vratiti,
i godinu za godinom sve vise grane ce obarati
nitko vise nece gledati ostale drvorede stasite
zeljece samo pod tim stablom hlad naci
skriti se od svih i pod njim njezno saputati
u kori njegovoj urezati srce i ime
svoje naljepse stihove,svoje suze,svoje ljubavi...
prozvat ce ga "drvo ljubavi"

I svi drvoredi ce biti zavidni
u oholoj svojoj naravi sami sebe pitati,
zasto svi zaljubljeni zele samo pod tim drvetom biti
zasto kada jedino to stablo nezeli nikoga imati,
nezeli se svojom ljepotom diciti,
zasto...
u strahu to nece naglas smjeti reci
jer znaju da to drvo bi cijelu sumu unistilo
kada bi ga samo neko povrijedio
ili njegovo lisce otpalo spomenuo...

Zato cute i nista ne govore,
gledaju neke nove klince zaljubljene
kako uzurbano trce da svoje ime na njemu ostave,
a ono svakim danom biva sve starije
i granama skoro da dotice lisce otpalo
skoro moze ponovo da miluje
te listove svoje,
koje cuva ispod sebe kao da jos uvijek mogu da....
ozelene...

subota, 30. siječnja 2010.

Volim te kao

Volim te...
nemogu objasniti sebi,
nemogu objasniti niti srcu,
netrudim se objasniti nikome
sta znace ove male rijeci dvije,
nemogu niti rukama zabraniti da te zele,
nemogu dusu zakljucati jer nekada mora slobodna

biti,
ma prosto je,a toliko boli,
kada moras slovima reci
a ne usnama izreci
te rijeci volim te,
neznam dali ces ih cuti...

Volim te kao sto voli dan zoru,
kao sto ruza voli rosu,
kao snijeg planinu,
kao promrzle ruke tolinu,
kao Andjel svoju kolibu,
ma tako jednostavno,
volim te...
i pozelio sam da volis i ti mene,
jer samo ti znas voljeti me...

Srce moje

Potrazih neku istinu u jutarnjoj setnji pored mora,
zamotan u svoju maramu i sa rukama u dzepu,
korak za korakom u pijesku ostavljah usamljen trag,
studen koja kosti ledi i bura podivljala
ali nemari za to ova glava luda
daleko je negdje sa mislima
u nekom labirintu iz kojeg nema izlaza...

Osjecam se poput neke nemocne ribice
koja se zaplela u mrezu nesvacenog ribara,
niti je prepusta njenim morskim dubinama
niti je zeli ubiti i sa njom se zasladiti,
niti je zeli dati drugima,
pokusavam istinu njegovu dokuciti
zar misli da je ta ribica zlatna i zato je nikome neda?...

Umoran od tog razmisljanja sjedoh na klupu
pogledom odlutah na pucinu
u susret podivljalim morskim talasima,
i iz srca progovori ceznja,
ahh gdje je ta moja koliba mala u snijegu zatrpana,
gdje je ta toplina kamina dok vatra u njemu pucketa,
gdje je ona iskrena sreca sa rukom u ruci
dok bosim nogama jutarnja rosa se gazi,
tu je u mome srcu sve to zivi
ono je prepuno ljubavi
ono nikada nece umrijeti
ono ce svoju kolibu imati...

petak, 29. siječnja 2010.

Poput djeteta

Svi mogu doci i proci samo ce jedan Andjel ostati,
svacije usne mogu ljubiti ali samo jedne ce boljeti,
za svaku bol hrabrost ces naci
za svaki put neku stazu ces pronaci
ali samo jedno nikada neces moci ubiti
svoj san...u njemu jedan Andjel zivi...

Mozes slagati svakoga,
mozes suze skriti u tami ih isplakati
mozes ruke necije uzeti,
usne poljubiti
mozes tijelo svoje bezgresno podariti,
mozes u zanosu ples odglumiti,
ali kada potones u san
koga ces tada sanjati,
koga ces u potaji da nevidi niko grliti
za kim ce suza jutrom na jastuku ostati
za koga ces krisom,
da nevidi niko,
svijecu upaliti?

Mozes sve,ali samo jedno ne
svoga sna se odreci
koji je bio isti,
moj i tvoj...
dva bica koja su zamrznuta bila
na nekim svojim planinama
i od nikoga svacena
gdje ljubav njihova pociva...

Ljudi su prolazni
lica njihova koja traju noc
ludog nekog zanosa sa vinom pomjesana,
sve prodje,
muzika utihne,
na kraju uzdah iz njedara se otme
ahhh gdje je sada moj Andjel
koga jutrom pokriva
cija ruka mu kosu crnu milovala...
da,daleko je tvoj Andjel
usamljen ledenom posteljom se pokriva
jutra je zamijenio nocima
u ocima suza blista
i poput nevinog djeteta vjeruje
da postoji negdje ljubav vjecna...

četvrtak, 28. siječnja 2010.

Evo me dome moj

Krenuh cikom zore dok jos sunce se radja,
tisina spava medju blokovima i ulicama,
tamo gore gdje cvjeta najljepse cvijece
gdje nebom plove dugine boje,
krenuh gore...u zagrljaj sjecanju svome...

Hodih usamljen ispod plasta svoje tisine,
kroz jele i borove mirisne do precice znane,
samo poj pticica razigranih bi u krosnjama sume,
kao da pjesmom rekose,
dobro dosao,dugo te nije bilo Andjele...

Postidjeno oborih glavu samo
sta da im kazem kada svaku rijec bi zelio da slazem,
moje oci odaju sve sto je u meni
one govore umjesto rijeci...
ali i nestigoh pogled dici
a povjetarac blag zaplate moje kose
sapnu tiho "idi,Andjele,idi na svoje livade rosne,
na svoje obronke,do one svoje stijene,
dugo vec ceka na stope tvoje"...

Pruzih korak sada vec lagan
kao da zurim u zagrljaj nekoj svojoj ljubavi,
kao da ce mi pobjeci...isceznuti,
i dodjoh na rub sume
ispred mene prizor znani
leptiri po cvijecu razigrani,
sunce zrakama budi uspavane rosne travke,
u daljini ona moja stijena koja uvijek ceka,
nista se nije promijenilo,
livada,stijena i koliba mala,
sve je tu kao i onog dana kada sam sve to pronasao...

Pokosen kosom bola,
ubijen gromom tuge,
sjedoh poput gromade na ono svoje mjesto
tik do litice te stijene,
na kojoj i sada urezana slova stoje...
VOLIM TE VJECNO MOJ ANDJELE...

I svatih u trenu ovo je moj dom
iz kojeg nezelim vise nikada otici,
tu me vise nitko nemoze naci,
nitko me nemoze povrijediti
niti cu ja bilo kome bol nanijeti,
zelim tu u kolibi maloj sam sa svojim sjecanjem zivjeti
one sretne slike u snovima vracati
kavicu jutrom skuvati,
neki krompir oguliti,
sa pticama i cvijecem tiho saputati
na svoju stijenu sjesti i ona slova vjecno...
pomilovati...
uz kamin pred veceri koji pucketa,
na stolici staroj neke pjesme napisati
koje nitko vise nece procitati...


srijeda, 27. siječnja 2010.

Mogao bih...(-19)

Mogao bih krenuti dalje
ali noge ukocene na mjestu stoje,
bez srca,
bez snova,
nema dalje...
tako obicno izgleda svaka staza...

Mogao bih ovaj muk u sebi ubiti,
pozeljeh i ljubav iz srca iscupati
jer beskrajno mnogo boli...
ali neide,
srce za ljubavi poslo bi,
ostaje samo umrijeti
mislim da bi tada sve se smirilo u meni,
jedino tada bi prestao voljeti...

Mogao bih ruke pruziti,
usne darovati,
neko novo sunce uhvatiti,
ali kako...
kada zivim u jednoj dalekoj planini
kada sanjam u jednoj maloj kolibi
da mogao bih...
ali sta vrijedi nitko me nece razumjeti,
tko bi to jos pozelio covjeka sanjara,
nekoga ko nezna sta je to svadja,
nekoga kome je ljubav zakletva,
nekoga ko masta da ljubav je vjecna
i da samo jednom se zove jedini i jedina...
ko bi pozelio takvog muskarca
koji ne gleda zenu kao slugu,
nego kao vjecnu ljubav svoju...

utorak, 26. siječnja 2010.

Idi druze...idi

Idi druze,
veceras bi zelio biti sam,
kroz drvored samo svoje stope cuti,
kapuljacom pokriti neispavano lice,
i negdje daleko pogledom izgubljenim lutati...

Idi druze,
nemozes mi pomoci,
veceras za druga zovem svoju samocu,
samo sa njom mogu cutati ona ce jedina razumjeti
ono sto ne zelim nikome reci...

Idi druze...idi...
tebe jos uvijek nose vjetrovi
neke klinke od devetnaest tek,
a mene zovu moji planinski vrhovi
neki snjegovi bijeli tako cisti i nevini,
sa vukovima u samoci bor pred Bozic okitim...

Idi druze...idi...
neces me svatiti,
uzalud ti zene koje se nude
uzalud rijeci da me zele
tvoj glas ne dopire do mene,
srce je gladno samo jedne...
one za kojom pati...
i bolje zato me pusti
zelim se zvati niciji...

Gdje je moj spokoj...

Gdje si moja daleka kolibo mala,
gdje si moj psicu koji je cuvas,
gdje si moja pahuljo bijela,
gdje je sada cijeli spokoj vas...
gdje ste sad???

Gdje si srno moja praskozorja
gdje si trakvo rosna negazena
gdje je srce moje u grudima koje nekuca
gdje si duso moja zar si odletjela
gdje si suzo zasto vec ne krenes sa moga lica...
gdje ste svi,zar ste me svi izdali???

Gdje si Gospo moja
evo svijecu ti po prvi put palim
a niti jednu zelju nemam,
palim je da me vidis
kako pred tobom stojim,
da mi oci pogledas,
da mi kazes sta u njima citas,
gdje si Gospo,zar me i ti ostavljas...

Znam...
svjestan sam...
kada moje Vile nema
onda nema nicega,
ona je bila moj san,
ona je bila moja pjesma,
ona je bila moja ljubav vjecna...

Tako malo sam zelio...

Skupit cu pepeo svoje duse u saku
ponudit vjetru neka je raznese
na sve strane gdje ga zelja nosi,
jer je nemam vise kome da dam...

Tako malo sam zelio,
tako skromno sanjao,
niti bogatstvo,
niti novce,
niti kule i gradove,
sta je sve to ako ljubavi nema,
ako nije moje srce zivo...

Tako malo pozeljeh,
samo vjerovati u nekoga,
letjeti sa nekim onim nasim nebom,
imati neki nas svijet,
voljeti se ne mareci sta ce ko reci,
vikende provoditi u dvoje
na nekim livadama rosnim
ili uz obale koje miluju morski talasi...
onako pobjeci od svih
sa rukom u ruci,uz zapletene kose,
gledati jedno drugom u oci
i tiho saputati sa ljubavlju
te rijeci volim te moja vjecna ljubavi...

I kada prodje taj vikend bajni
kuci se vratiti u nas topli dom se zavuci,
jedno uz drugo se privuci
i u slatke snove zagrljeni potonuti...

Jutarnje budjenje i poljubac za dobro jutro
krenuti na posao sa osmijehom
jer cu se vratiti opet mojoj ljubavi,
i nepomisliti nikada ono sto drugi misle
da moja jedina me moze izdati,
nekom strancu usne dati,
neeee,
to neka misle oni koji se ne vole,
oni koji nevjeruju u svoje jedine,
a ja bih zelio vjerovati samo jednoj zeni
i samo nju za vjecnost cijelu imati...

Tako,tako malo sam pozelio,
srce dusu i sve sto je moje
nekom napokon da otvorim,
da joj kazem bez bojazi
uzmi sve ovo je tvoje,
a samo jedno zelim
samo jednu malu stvar,
zelim da vjerujem u tebe,
nemoj me izdati molim te,
jer ako to ucinis
neces ubiti moje oci,
moje usne,
moje tijelo,
ubit ces nesto mnogo gore,
ubit ces moje srce,
moju dusu,
moje snove,
ubit ces moju vjeru u tebe...
ubit ces moju Vilu koja u meni stanuje...

ponedjeljak, 25. siječnja 2010.

............

VECERAS NEMOGU PISATI STIH,RIJECI SU STALE U GRLU...MOGU SAMO ISPISATI DVIJE PJESME KOJE SU VEC OD NEKOGA ISPJEVANE...


Miligram feat. Kaliopi - Nevinost
=======================

Zauvek pamtim taj dan
kada si usao u stan,
kada su se vrata odskrinula,
a srce prosulo na pod...

Tu sam disala s njim
sta god da izmislim,
nebi bilo uredu
da lazima u tvom srcu prazninu popunim...

EVO PONOVO USPELA SAM
DA LJUBAV RAZOCARAM,
DA TE IZGUBIM ZAUVEK
I OD SEBE OTERAM,
ZELIM TO
ZELIM DA ZABORAVIS ZLO,
ZELIM DA NESTANEM
KAO I TAJ DAN,
ZGRESILA SAM
SRUSILA SVAKI SAM MOST
AL' NE ZABORAVI
DA SAMO TVOJA JE
MOJA NEVINOST...

Nisam zaplakala,
nisam zadrhtala,
za sve pogresne stvari
sam oduvek lazne hrabrosti imala,
a ti bio si blag
kao nikada drag,
ja sam znala da to znaci to
da mi nikada neces preci prag...

Hajde oprosti mi neka me pojede sram
neka se iskupim sad kako umem i znam
i neka me niko vise ne zavoli
kada moja ljubav boli...



Zeljko Joksimovic - Zaboravljas
=======================


Nocas bez glasa ti na mojim vratima,
ne licu ti kisa znam da lije satima,
i neka lije...
bar suze krije,
ja ne bih hteo
takvu da te zateknem...
i trazim reci
bar to nek spreci
da mi tisina vrati dane protekle...

Mirise ti kosa jos taj miris osecam
ne nemozes uci ja nezivim vise sam,
DA ON TE VOLI ZNAJ JOS ME BOLI
POSLEDNJI ZAGRLJAJ KAD SI OTISLA...

ZABORAVLJAS STA SMO JEDNO DAVNO REKLI,
KAD OSTAVLJAS,OSTAVLJAS SVE STO SMO STEKLI,
SACUVAJ BAR ONAJ PONOS U TVOM GLASU
KOJI SAM VOLEO...
ZABORAVLJAS U STA SAM TE NEKAD KLEO
KAD OSTAVLJAS,OSTAVLJAJ ZA ZIVOT CEO
SACUVAJ BAR ONAJ PONOS U TVOM GLASU
KOJI SAM VOLEO...

Mirise ti kosa jos taj miris osecam
ne nemozes uci ja ne zivim vise sam
DA ON TE VOLI ZNAJ JOS ME BOLI
POSLEDNJI ZAGRLJAJ KAD SI OTISLA...

nedjelja, 24. siječnja 2010.

Zelim samo svoj san...(-23)

Tebi ovo pisem,
tebi nekoj koja mozda nekada dodjes
pustim te u svoje ledene odaje,
tebi koja budes podsjecala na nju,
tebi zeno,
tebi kojoj nikada necu moci reci Vilo...

Ne,netrazi od mene djecu i dom,
nepitaj kakve pjesme pisem
dok sjedim usamljen sa vinom,
nemoj se ljutiti sto nezelim izaci
neces me moci niti dobrotom kupiti
cak niti postelju sa tobom necu moci dijeliti...

I kada pahulje pocnu lelujati
ja cu se iskrasti i po snijegu usamljen lutati,
a kada se vratim u oku ces suzu spaziti
i tada nemoj nista pitati
jer necu ti opet nista reci...

Ako budes htjela uzeti moje tijelo
vidjeces ono nece biti toplo,
ruke nece krenuti da uzmu tvoje
usne ce biti kao zaljepljene
a oci moje beskrajno ledene...

Mozda ces podsjecati na nju
mozda ces me i voljeti vise od nje
ali uzalud ti nikada neces biti ona
i netrazi srce moje ono je odavno njeno...

Suze mi nikada neces moci obrisati
dusu i tijelo nikada neces ugrijati,
zato bolje ne dolazi
niti ti,niti bilo ko drugi,
mene je tesko voljeti
i nemogu ti nista dati
kada sve moje vec pripada njoj...
pusti me da zivim sa svojim snom

Nepitaj me druze...(-24)

Pitas druze dali sam imao sna
da, oci me odaju,
i reci cu ti "ne nisam vec dugo ga nemam",
cak niti ovo vino
nema vise onog starog ukusa...

I mozda ti je cudno
jer po prvi put cujes
kako se moja dusa nekom otvara
dok ti po koju rijec govorim o sebi,
o necemu sto me boli...

Znam mislio si i ti kao i drugi svi
da sam sretan i kako su osmijesi moji iskreni,
ali druze...to je samo maska da nevide ljudi
koliko se srce moje sa tugom bori...

Veceras mogu ti reci dosta toga
samo jedno neces cuti
gdje su to nestali moji snovi,
jer bojim se da bih mogao suzu pustiti
a nezelim da je bilo tko vidi...

Ako ti kazem koliba mala,
ako kazem samoca udaljena
i neka ljubav daleka,
ako kazem snijeg i toplota,
ako kazem Vila...
nemoj me slusati
to sam sa sobom cu pricati,
kao da tu do mene ne postojis
i molim te ako izustim ove rijeci
nemoj me prekidati
zelio bih jos samo malo sanjati...

subota, 23. siječnja 2010.

Moj svijet...

Moja planina,
jedna topla koliba,
kamin...
snijeg cist kao dijecije ruke,
moja seljancica...
njene oci...
njena ruka njezna...
njena ljubav vjecna...
to je moja zelja...

Jutro bez ikoga
ja njen i ona moja,
u zagrljaju sklupcana tijela,
na koga je red
da vatru zapali i kavicu stavi,
oboje cemo uz osmijeh trcati...
jer se iskreno voli...
to je jedino sto srce zeli...

petak, 22. siječnja 2010.

Dali sam taj...

U tvoje srce sam usao
kao stranac,
nepoznat i ohol,
jedan od mnogih koji luta
zeleci srce jos jedne zene,
ali ja ne bih taj...

U tvoje srce sam usao
kao povjetarac mek,
osvjezenje u beznadju
istih lica,
istrosenih prica,
nesto novo na pomolu
jada muskog breskraja,
dali sam taj,
pomislila si...

Pustit cu da kaze svoje rijeci
na kraju opet ce se otkriti
ahhh,
ti muskarci jadni,
s vremenom svoje lice otkriju
prije ili kasnije isti su,
pomislila si,
ali,
ja nisam taj...

Svakako prije ili kasnije
daljina ce uciniti svoje,
ono sto nije moje
nemogu da nazivam svoje,
dosta
da mu cujem glas,
imam nekog
to je dovljno,
al'...
srce je patilo...

I gdje smo sad,
ko koga voli vise ili manje,
ja tebe ili ti mene,
a mozda neka tajna ostane,
ipak srce ce reci
dali sam taj koji u njemu vjecno ostaje...



Vrijedno je...

Mnogo toga mi lezi na dusi,
cvijet,duga,bol,tuga,
al' ko jos za to mari
na kraju sanjari uvijek ostanu sami...

Pomislim kako bi bilo dobro
jaknu navuci i negdje izaci,
u tu uzavrelu masu koja gazi kao krdo...
vec neko ce se naci i ruke pruziti,
al' sta vrijedi kada ce samo noc trajati,
kao pijanstvo pijanici
kada se jutrom otrijezni gresku svati...

Davno to nekada je bilo
vec dosta godina ima
odkada srce sam zakljucao
i pustio samo jednoj zeni da ga cuva...

Zato bolje je cutati i patiti
sta vrijedi jedna noc ako nece vjecno trajati,
znam moze se pogrijesiti i pomisliti
to je to...
ali ja ne zelim vise probati
kada sam nasao ono sto sam zelio...
vrijedno je...
da bi se za tim u samoci patilo...

Kao sanjar...

Nekako...
osjecam...
kao da zivim usput,
ne marim...klizim,
kroz sopstvene vene
krvi vrele a uspavane...

I cvijet sto nice
oholom stopom svojom
nemareci ja cu zgaziti...
a poslije znam
sam u sebi cu plakati...

Sve sto bude tako i prodje
i samo jednom sam pozelio
da to nesto traje vjecno,
ali vjecno nista ne traje
osim bola i tuge,
to uvijek samo od sebe u nama ostaje...

Praznina gluha kao noc
uz svijecu prizivam san,
neka lijepa sjecanja
da me prate do jutra,
ali uzalud dusa je zakljucana
a srce nece drugima...
ostaje da se sakrijem
tamo daleko gdje vlada vjecna zima...

četvrtak, 21. siječnja 2010.

Sreca na gram...

Dobar dan,oprostite zelio bih nesto da pitam,
dali na policama vasega marketa
nalazi se i proizvod SRECA na gram
zelio bih kupiti barem nekoliko paketa,
kada vec nemogu je kupiti na kilogram
volio bih imati zalihu barem nekoliko godina
ako nije rok upotrebe ogranicen danima,
ma i ako jeste nije na odmet meni i pokvarena odgovara...

Ehh,da umalo i ovo zaboravio sam
ako vec nemate tog proizvoda
moze pomoci i neki sprej protiv TUGE,
malo bih se naspricao po tijelu cijelom
ustvari kada bolje razmislim
mislim da bih u cugu potrosio cijelu bocu...
u tom slucaju kupujem cijeli paket od hiljadu...

Aaaa,nemate nista od toga uhhh,kakva steta,
onda cu zamoliti za uslugu nije nesto velika,
znate vidio sam odmah na ulazu vase oglase
kako prodajete neke stare automobile,
pa nesto sam pomislio da i mene tamo stavite,
napisite nije presao mnogo kilometara
bio je dosta garaziran...
i neka cijena bude simbolicna
recimo kosta samo dva eura,
mozda se nadje neka izgubljena dusa da me kupi
i izvrsi remont nad ovim mojim razbacanim mislima...

srijeda, 20. siječnja 2010.

Snijeg se topi...

I ovaj snijeg ce otopiti
moja draga...
sta cemo tada biti mi,
ja i ti...
mi koji smo zarobljeni u tisini...

Stope ce ostati istopljene
daleko od tvog praga,
moja draga...
fijuk vjetra i pahulja bijela
toplota od kamina,
cekat ce dolazak novog Bozica
i tako godinama...
sami sa suzama...
moja draga...

Zaledjeni u beharu,
studen u srcu na suncu,
nova kisa s jeseni dolazi
a mi...
ja i ti...
ceznemo samo da snijeg se ne otopi...
u kolibi zameteni...
sami sebi dovoljni...

I neka zive svi godisnja doba tri
ali meni i tebi
nek ostave praporce kocije
i snjegove bijele,
mi cemo prespavati
jedno drugom na grudima
i cekati pahulje snijega
na njima se vjecno voljeti...

Nezaboravi...

Neka me svi zaborave,
i neka kazu neke svoje snove je imao
taj neki ludi pjesnik,
boem...
i ko zna sta je on bio,
vjecno za nekim svojim oblakom plovio,
neka svi zaborave sta sam trazio,
ali samo ne zaboravi TI...
zbog tebe su nastale sve ove rijeci...

Neka travke rosne zaborave kisu
cijela planeta se pretvori u susu,
neka brat zaboravi brata,
otac svoju kcerku,
sin svoju majku,
neka svi zaborave rodnu grudu,
neka zaborave drevna carstva,
neka se ne sjete kako je ljubav vjecna,
neka zaborave svi...ali nemoj TI...
pokazat cemo im moja voljena
kako izgleda kada se voli do groba...



utorak, 19. siječnja 2010.

Tamo gdje je ljubav...

Cekao sam rijeci nadao se njima
da ce nekada sa usana njenih poteci,
i rekla je naglas pred svima
glasno da mogu razumjeti
volim te moj jedini,
ali samo ja nisam mogao razumjeti...

Zelio sam kose njene milovati
u postelju meku spustiti ovim rukama,
pored lica usnulog rosnu ruzu staviti
vjecno je grliti da nikada vise ne bude tama
ali ja nisam mogao razumjeti...

Nada u meni godinama je zivjela
nebo je samo pisalo muske suze teske,
ponekada bih i bjezao na dno ispod pepela
i u tren se vracao medju svoje oblake...
ali nisam nikada mogao razumjeti...
gdje i ka kojoj ljubavi me ta Vila vodi...

Zarobljen izmedju jave i sna...

Zarobljen u svijetu
izmedju jave i sna,
sa ocima na rubu
smijeha i placa,
zalutao sam ti jedina
na ovim ljudskim drumovima,
tvoje tragove nevidim
i nemam koga vise da pratim
do vjecnosti...

Tijelo mi drhti
od neke svoje zime
koju vise ne prepoznajem,
srce ne osjetim da kuca
kao da vise nije moje,
a dusa odavno me napustila,
sam bez snova,
bez suza,
bez icega,
prazan cekam na nekoj ulici
da me samo neko pokupi...

Moj san ostao je zatrpan
pod snijegom dubokim,
vrata tvrdjave moga srca
zauvijek su zazidana,
put do vjecnosti izgubih u mecavi
i ime neka mi bude niciji...
kada boli...
neka boli do vjecnosti...

ponedjeljak, 18. siječnja 2010.

Ponoc...

Ponoc i neko se nekoga sjeti...
praznike neko nekome zazeli,
i pozeli se sretan rodjendan
onim koji su u mislima
taj dan...

Ponoc dolazi san,
vec proslo sve...
ostaju puste zelje...
svi se sjete,
samo ne one duse
koje zelite da vas vole...

U ponoc ljubav traje tren,
a bol ostaje vjecno,
sliku vracati kasno je
kada kazaljke se poklope...

Dobro jutro noci,
laku noc danu,
teski su vasi drumovi
bez ljubavi
tesko je naci sredinu...

Godinama...

Godinama sam zelio
samo da budem voljen iskreno,
jedan topli mali dom bez icega
samo osmijeh da ceka na vratima...

Zena za sva vremena
zelio sam da bude to moja sudbina,
koliba mala u snijegu zatrpana
kamin,casa vina i ona... ljubav jedina...

Sada je u mojim ocima
samo tuga ostala,
niko nemoze da lijeci srce ranjeno
melema nema da bi me neko previo...

Ona nije htjela da letimo do naseg neba
a dusa moja drugog neba nema,
i ne nemojte plakati
svakom samo bol mogu donijeti,
zelim samo pjesmu napisati
o necemu za cim sam davno ceznuo
sad pute sve zatvaram svoje
da niko nikada me vise ne nadje
nicije rijeci vise nista mi neznace...








nedjelja, 17. siječnja 2010.

Divno je znati...

Divno je znati da te neko voli
divno je neciju ljubav imati,
i kada nebo pocne da se rusi
svi putevi zakrcese se nasi...
i dalje u grudima osjecamo toplinu
u ocima imamo tu iskru
i znamo sve moze da se porusi
a mi cemo i tada zivjeti,
jer nas neko svim srcem voli...

Ruza u pustinji moze procvjetati,
klasje psenice u goleti niknuti,
vjecni led moze se otopiti
ljubav moze vjecno zivjeti
jer ih neko voli...

Sirotan mali...

Podji sa mnom djecace mali
ti sto pjesmom prosis jedan gros,
uzmi ovu ruku moju
i podji sa mnom nas dvojica smo isti...

Pricat cu ti o zivotu,
pricati o svemu jer sam stariji,
ti samo pomno slusaj
svatit ces da sam u dusi kao i ti
moj sirotane ostavljeni...

Slusaj,
znam da sada zelis ono sto drugi imaju
novac,auta,kuce i zamkove,
ali nije ti umiljato dijete sve u tome,
kada stomacic napunis svoj
ugasis u njemu grc jer gladan si bio,
sta ces drugo pozeljeti,
znam ono sto opet imaju svi
u neku toplu postelju se uvuci...

I jutrom kada otvoris okice bajne
pozeljet ces da te pomiluju neke ruke tople
da ti kazu ustani moj premili sine,
divno izgleda dok ti ovo pricam
citam ti sa lica sta osjecas
izdaje te jedna suzica mala
koja ti u ocima sija samo sto niz lice nije pala...

Znam sada ovo zelis i sada ti ovo treba
ali kada porastes zeljet ces auta,
onda kuce ili neke zamkove,
vjerujem da ces pozeljeti i zene
sa vecinom ljudi to tako ide,
sve dok te ljubav ne nadje,
cuvaj se tada djecace moj
sa ljubavi sve ovo prestaje...

Svako od nas jednom ljubav nadje
kod vecine ona bude bolna i nesretna
ali nastave sa zivotom dalje
uvijek neko novi naidje
uzmu to sto im se daje i nastave da zive
dali svoju ljubav veliku prebole
ehh to neznam moj djecace...

Kod onih drugih ljubav ostaje u srcu kao vjecna
i samo imaju dva izlaza
ostaju zajedno sa osmijehom na licima
ili boluju do kraja zivota...

Cuvaj se djecace jer zivot skriva mnoga lica
za tren letis od vrha do dna,
i nikada neznas sta iza ugla ceka,
ali jedno cu ti samo reci ako zavolis
onda voli srcem cijelim,
nemoj da se stedis
poslije mozda ti bude zao
sto nisi mnoge rijeci velike rekao,
mozda ti bude zao sto si glumio musko
a u dusi plakao...

Ljubav ako nadjes vjecnu
pamti samo ove rijeci od stranca neznanog,
cuvaj je kao kapljicu vode na dlanu
i da nemate nista
da ste dva prosjaka,
uz ljubav i kada je dusa milinom ispunjena,
doci ce sve jer ste dva bica a jedna dusa...

Ajde sada djecace mali
idemo tvoj stomacic napuniti,
i nemoras mi pjevati
dobit ces novcica dosta da mozes jesti
do kraja mjeseca,
ali znaj nemogu ti biti tata,
on neka bude proklet jer te izbacio iz svoga zivota...

I nemoj pjevati nikada nikome
ko ne zeli tvoje suze da cuje,
samo pjevaj ono sto ti u dusi stanuje
pjevaj ono za cim ti srce place
pa nemora nitko da cuje
ali pjevaj za sebe...
vec neko ce da zastane
i tvoje suze sa lica obrise
onaj ko zeli sa tobom da tuguje
ili bude zeliovjecno sa tobom da ostane...
i eto zasto smo isti ...
ja malo stariji...
a u dusi sirotan kao i ti...

Pretraga