Bio sam neimar koji gradise kulu
gore visoko medju oblacima,
gradih je srcem
u zelji da bude mala,
ali ljubavi prepuna...
Od vrta sam poceo kao nitko,
zasadih u njega najdivnije
ruze ovoga svijeta,
da mirisu vjecno,
da cvjetaju zauvijek,
osjecajem svaku sam sadio...
I kamen poceh redati
noseci ga iz planinskih gora ledenih,
onaj sto ljudska noga ne gasise,
onaj naj ljepsi,
bi to moj kameni zid ljubavi...
Od mirisnih borova sacinih prozore
da skripucu kada se otvaraju,
da podsjecaju kako se
iz vjekovnog sna budila dusa moja,
kada je bila voljena...
Gradio sam kulu medju oblacima
i ostade ne pokrivena,
napustena,tuzna i zalosna,
cvjetovi vjecnosti...uvenuli,
prozori vjetrom pokidani,
i ja nemam volje drugu graditi,
ostadoh usamljen na zgaristu pepela
gdje jos uvijek crtam krov
tog doma medju oblacima,
pomislih ti ces ga pokriti
svojom ljubavi...za vjeke vjekova...
Bi to moj dom medju oblacima,
mali kao koliba...
a vjecan kao ljubav...
