Rodjendan...

Tihi dom,

treptaj svijeca,

lagano otvaram vrata svoga raja...

Negdje po zidovima plesu plamicci

vazduh odise lavandom svjezine,

sve je tako tiho,

a toliko puno,

toplina,

dolazim nekome

ko sa smijeskom me ocekuje

nakon danasnjice,

nakon bitke ohole...

Hodnik bosim nogama hodim,

trazim da poljubim

usne koje zelim,

otvaram jedna pa druga,treca

svaka vrata opet su prazna,

pomislim mozda se skrila

iza kreveta meka,

onako na podu lezi nepomicna

i ceka...

ali avaj...

nigdje ne nadjoh nikoga

opet moja zelja luda

igra se mojim mislima...

Da ipak ce biti

ove svijece upalih sam za sebe

u zelji da me netko pronadje,

ove hodnike ispunih mirisom

u potrazi za njenom bujnom kosom,

i tortu izvadih tek kupljenu

na stol stavih

onako sam za sebe...

popalih svijece

i rekoh sebi

sretan ti rodjendan Andjelu...

Nedostajes...

Kada jednom nestane

magla prekrasne zelene doline,

cvrkut zaljubljenog slavuja utihne...

tek tada svatimo

koliko nam to nedostaje...

I vratimo trenutak svojih snova,

preslikamo na liticu jave,

gdje u kanjon onoga sto smo mi

vrisnemo zelju...

toliko ga snazno trebam

da iz snova ga zove

kako bi grlila do vjecnosti...

samo njega...

A san kao san traje jednu noc

jutro ubije sve zelje u nama,

ali oni koji vole zauvijek

znaju kako da budni sanjaju

kome ruke pruzaju,

koga u srcu vjecno imaju...

i cekaju da im voljeni dodju...

vjecnost sa njima ostanu...