Od vremena tog,
srce pretvorih kamenom,
popuca sav led kristalne duse moje
rasu se njedrima kao inje prije zime,
i pokusah rijecima opisati dvije male rijeci
ono sto bi trebalo ljubav da znaci...
Za ispis zelje moje,
trazim nebesku hartiju
i pero od beskraja vece,
po modrom svodu pjevao bih slovima vjecnost
a opet nista ne bih uspio reci,
kada sve puste rijeci stanu u samo dvije obicne,
dvije koje zamijene opise nepotrebne
tako male... a tako blistave kao dvije zjenice
u njih zivot moj cijeli stane...
ma...
volim te...
Zar trebam nesto drugo reci,
sve to u nedoumice pretociti,
pa zapetljati da se zbune filozofi,
ipak nebo,
kisa,
duga,
i sva moja tuga
stanu u dvije rijeci
koje punim njedrima svojim
vrisnem nebu,
ljudima,
Andjelima,
tako male a do smrti vjecne,
volim teeee...ludice...
to je nesto od mene mnogo jace,
i kada Ti ovo kazem
znaj da u meni sve place,
od zelje da Ti to sapnem bas u lice,
pogledam Ti okice,
uzmem rukice,
i povedem putem nase kolibe
u kojoj moje srce ostade,
kucajuci usporeno na stolu starom
navijeno isparanom gramofonskom plocom
koja ponavlja,
na jednom dijelu stala...
volim te...
volim te...
volim te...
