Gdje da podjem ove kisne noci
ni ove drumove vise ne poznajem,
noge mokre negdje same hode
i ovaj ledeni vjetar
sto kroz te kapljice probija,
ne osjetim...
zar je bitno sto oluju donosi,
zar je vazno sta ce biti,
odvec dugo me to ne zanima...
Negdje dole u to tlo oci zure
tupo gledajuci kako redam
stopu za stopom po toj vodi,
na tren mi se ucini
da vidim njene oci
zastanem,
ne zeleci uznemiriti
tu iluziju u odsjaju bare,
da malo barem traje,
ali kisa je neumoljiva
ona moju zeljenu sliku razbija,
tad uzdahnem iz dubine duse
i nastavim koracati
ka beznadju...
Sa mislima odlutalim
i dusom slomljenom
i dalje koracam negdje,
ali gdje me te noge nose
kao da znaju kuda su posle
ma kojem cilju me vode,
ni upola odgovor nisam nazreo
kad odjednom stadose...
podigoh glavu
da vidim zasto vise ne kroce
dali sam to stigao do kraja puta...
Gle i kisa vec bi stala
nisam niti osjetio
a u daljini kroz maglu
nazirah siluetu drveta,
onako poput zene koja je pognula glavu
i svoje duge kose pustila do zem lje
bas na to me podsjeti,
uzurbano krenuh da te kose njene sklonim
pogledam sta krije pod njima...
Pokretom laganim
sklonih te vrbine duge grane
dok mi lisce polako se zavlacilo u kosu
pogled se zaledi od nestvarnog prizora
u haljini bijeloj
i sa svijecom u ruci
sjedila je tako usamljena
na ledenom kamenu
ta moja Vila...
Oci bijahu u suzama
a ruka je drhtala
dok tiho nije progovorila
"Andjelu...
moja nada nikada nije prestala
svaku noc za tebe sam svijecu palila
da ti obasja put do mog
zatocenistva
da me pronadjes mili moj
u svim nevremenima
i cekala bi te ljubavi moja
ovako sama stoljecima"...
