Izgubljeni cvijet...

Sjedi tu i cekaj

naj rijedji cvijetu

sto ponice u skrtoj zemlji

cemera svoga postojanja,

bez oca,

bez majke,

bez ikoga svoga...

Prepustena oluji,

usamljeno izgubljena na cistoj ledini,

bez zaklona,

bez sklonista,

osudjena na bitku sa svima

tvoja krv iz korijena posta ledena...

ali sjedi tu...

i cekaj...

Svijecu koja treperi pored tvojih listova

upitaj s veceri,

cije to oci sijaju u njima ?

kome se nada uplasena dusa ?

osjeti...

nemoj drhtati...

koracam k tebi...

Bijelo jutro sa lica moga ti donosim,

nevinu rosu pokupih iz ociju

a pjesmu srca nudim na usnama,

zelis li me uzeti ?

moj izgubljeni cvijetu...

Zarobiti...

Veceras bih Ti napisao naj ljepsi stih,

u njemu rijecima koje jos niko nikada napisao nije

isklesao tvoj bajan lik,

opisao oci predivne koje mozda suze liju

citajuci ovu pjesmu moju...

Zelio bih te zarobiti pjesmom ovom

cijelo tvoje postojanje staviti u nju,

zarobiti tvoje tijelo,srce i dusu,

i zelio bih da svako slovo

mirise tvojom uspavanom kosom...

Da zelio bih te zarobiti

ovim rijecima te okovati

srce i dusu ti uzeti

pod tvoju njeznu kozu se uvuci

i zauvijek u tebi ostati...

zelio bih te zarobiti

ljubavlju mojom,

jer zelim te samo za sebe

i zelim te zvati samo svojom...

Sebicno...

Okrutno...

da...mozda tako izgleda

dok drugi zele gradove,mora i poljane

Ja ipak zelim samo jedno i jedino...

Zelim Tebe i srce Tvoje...

Zarobiti...

Imati...

Voljeti...

Zauvijek...da sve to bude samo Moje...