nedjelja, 18. travnja 2010.

Izgubljeni cvijet...

Sjedi tu i cekaj
naj rijedji cvijetu
sto ponice u skrtoj zemlji
cemera svoga postojanja,
bez oca,
bez majke,
bez ikoga svoga...

Prepustena oluji,
usamljeno izgubljena na cistoj ledini,
bez zaklona,
bez sklonista,
osudjena na bitku sa svima
tvoja krv iz korijena posta ledena...
ali sjedi tu...
i cekaj...

Svijecu koja treperi pored tvojih listova
upitaj s veceri,
cije to oci sijaju u njima ?
kome se nada uplasena dusa ?
osjeti...
nemoj drhtati...
koracam k tebi...

Bijelo jutro sa lica moga ti donosim,
nevinu rosu pokupih iz ociju
a pjesmu srca nudim na usnama,
zelis li me uzeti ?
moj izgubljeni cvijetu...








Zarobiti...

Veceras bih Ti napisao naj ljepsi stih,
u njemu rijecima koje jos niko nikada napisao nije
isklesao tvoj bajan lik,
opisao oci predivne koje mozda suze liju
citajuci ovu pjesmu moju...

Zelio bih te zarobiti pjesmom ovom
cijelo tvoje postojanje staviti u nju,
zarobiti tvoje tijelo,srce i dusu,
i zelio bih da svako slovo
mirise tvojom uspavanom kosom...

Da zelio bih te zarobiti
ovim rijecima te okovati
srce i dusu ti uzeti
pod tvoju njeznu kozu se uvuci
i zauvijek u tebi ostati...
zelio bih te zarobiti
ljubavlju mojom,
jer zelim te samo za sebe
i zelim te zvati samo svojom...

Sebicno...
Okrutno...
da...mozda tako izgleda
dok drugi zele gradove,mora i poljane
Ja ipak zelim samo jedno i jedino...
Zelim Tebe i srce Tvoje...
Zarobiti...
Imati...
Voljeti...
Zauvijek...da sve to bude samo Moje...

Pretraga