četvrtak, 10. rujna 2009.

Ruza ne mirisana...

Tu u vrtu ruza
prosetah nosen mirisom sna,
tek ovlas rukom
dodirnuh latice mnogih,
ali ne bjese tako njezne
njihov miris ne osjetih,
ruke povukoh,
u strahu,
u zbunjenosti,
zasto te premile latice
moji dlanovi ne zele...

Toliko paznje i ljubavi
vrtlar stari je ulozio u njih,
tako divno izgledaju,
miris pustaju koji dusu plijeni
i tako isto,
zanosno,
ruke pruzaju...

A onda sred mirisa istoga
u kutu vrta,
na osami bez ikoga,
u trnje zarasla,
listovima prekrivena,
od ruke vrtlara ostavljena,
ne mazena,
ne okopana,
divlja,
samoj sebi prepustena,
rasla,
cutala,
miris svoj ugasila,
cvijet davnina nije pustila,
i sva u leptirima razigranim rasla
njih u svojim laticama napajala,
ta ruza ne mirisana...

Pozeljeh samo nju iz vrta ubrati,
a vrtlar me za ruku vracao,
ne strance,
ne prilazi njoj,
vidis koliko predivnih ruza
moj vrt ima,
pa svaka je na svoj nacin jedinstvena
zasto bas nju da uberes,
pa niti trnje,
niti lisce,
niti travu oko nje neda mi okopati,
divlja je strance,
njene latice ne mirisu,
njene boje se u oblacima skrivaju,
nju vjeruj mi tvoje ruke ne zele da imaju...

Ne,
njegove rijeci nisu dopirale do moje duse,
usne su ostale nijeme,
oci ukocene
prema tom kutu obraslom gledale,
trazile neki put
izmedju trnja i uvelog lisca
samo da tu ruzu ugledaju...

Pomisao u casu me obuze,
zasto se skriva ta ljepota njena,
zasto je usamljena,
nedokuciva,
zasto kada je toliko preljepa...

Noge izdrzati nisu mogle,
glas razuma i vrtlara nije dopirao
do njih,
same su krenule put trnja i glogova,
rukama golim i stopalima bosim
razgrtah put
samo da vidim te latice srece,
culima udahnem njen prekrasan miris...

I vrtlaru starom tad dah stade
vidjevsi sliku nestvarnu,
kako krocim u tu obraslu divljinu
i moje noge i ruke ostase ne ranjene
ruzine bodlje povijase se
ne zeleci povrijediti me,
uvele lisce
postade zeleno,
i oci ugledase ono sto su dugo trazile,
blistava poput kisne rose na suncu,
u tisini tame,
povijena ka tlu,
rasla je ta crna ruza...

Kao da se stidjela svoje ljepote,
kao da se stidjela mirisati,
kao da se bojala
koliko mirisati moze...

U zanosu srece te
uspjeh samo vrtlaru reci rijeci ove,
"starce,
samo ovu ruzu zelim iz tvog vrta ubrati,
samo nju ponijeti,
samo nju milovati,
samo ovu crnu ruzu
starce moj,
zelim zauvijek na srce staviti
i samo nju vjecno usnama ljubiti"...

Pretraga