ponedjeljak, 4. siječnja 2010.

Dali jos places...







Zivot ispisuje nove stranice,
svakim danom jos po jedan
poraz se nize
na brojanici beskraja,
i cutimo oboje
bojimo se reci bilo kome
kako bole ove zivotne pruge...

Ja i ti zarobljeni
u kutu gdje snovi vladaju,
jedino oni kao utjeha ostaju,
da ce doci neko ko moze razumjeti
nas svijet,
onako prosto i iskreno samo zbog nas
voljeti...

A nekada do jutra samo sam tebi pricao
ono sto nikome nisam otkrio,
i ti si me uvijek pratila
jedino ti me svatila,
samo ti umjela da umiris ovog
djecaka od covjeka...

I nekada samo meni si pricala
ono sto nikom nisi otkrila
u tami svoga potkrovlja tiho plakala...
dali jos uvijek places za mnom
moja voljena...

Evo i sada kad zivot me lomi
ja pokusam osmijeh
odglumiti svakome,
ruke ne zele da grle
usne da ljube...
ostajem u kutu svome
da pripadam nekome
ko jutrom me budio,
sa rijecima ustani voljeno moje
ustani moj Andjele...

Jedina...






Negdje u dubini duse moje
postoji mjesto gdje nikada
nesmijem da idem,
bojim se i pomisli
da tamo zavirim,
jer tu spavas ti...

U mojim ocima
evo dugu nosim vec godinama,
i kad pitaju
koja je to boja u njima,
stidljivo prozborim
garderoba ih cini takvima,
a neznaju tajnu koju cuvaju
prepune su tvoga lika...

Jedina,
usamljen sam stoljecima,
lako je slagati drugima
ali nemogu lagati svojim grudima
kada se stegnu na pomisao
tvoga imena...
jedina...moja jedina...
kako da te svatim
kako da te nevolim
kad zbog tebe ovo srce malo postoji...

Prosla je godina
a ja ti novu doceka u izgubljenim planinama
usamljen sa casom vina,
pored buktinje iz kamina,
vani snijeg i mecava
a u meni bila zelja neka luda
mozda se pojavis tu na mojim vratima,
uz osmijeh i sa toplim rukama
kazes Sretna ti nova
ljubavi...
jedina...

Pretraga