Dali jos places...

Zivot ispisuje nove stranice,

svakim danom jos po jedan

poraz se nize

na brojanici beskraja,

i cutimo oboje

bojimo se reci bilo kome

kako bole ove zivotne pruge...

Ja i ti zarobljeni

u kutu gdje snovi vladaju,

jedino oni kao utjeha ostaju,

da ce doci neko ko moze razumjeti

nas svijet,

onako prosto i iskreno samo zbog nas

voljeti...

A nekada do jutra samo sam tebi pricao

ono sto nikome nisam otkrio,

i ti si me uvijek pratila

jedino ti me svatila,

samo ti umjela da umiris ovog

djecaka od covjeka...

I nekada samo meni si pricala

ono sto nikom nisi otkrila

u tami svoga potkrovlja tiho plakala...

dali jos uvijek places za mnom

moja voljena...

Evo i sada kad zivot me lomi

ja pokusam osmijeh

odglumiti svakome,

ruke ne zele da grle

usne da ljube...

ostajem u kutu svome

da pripadam nekome

ko jutrom me budio,

sa rijecima ustani voljeno moje

ustani moj Andjele...

Jedina...

Negdje u dubini duse moje

postoji mjesto gdje nikada

nesmijem da idem,

bojim se i pomisli

da tamo zavirim,

jer tu spavas ti...

U mojim ocima

evo dugu nosim vec godinama,

i kad pitaju

koja je to boja u njima,

stidljivo prozborim

garderoba ih cini takvima,

a neznaju tajnu koju cuvaju

prepune su tvoga lika...

Jedina,

usamljen sam stoljecima,

lako je slagati drugima

ali nemogu lagati svojim grudima

kada se stegnu na pomisao

tvoga imena...

jedina...moja jedina...

kako da te svatim

kako da te nevolim

kad zbog tebe ovo srce malo postoji...

Prosla je godina

a ja ti novu doceka u izgubljenim planinama

usamljen sa casom vina,

pored buktinje iz kamina,

vani snijeg i mecava

a u meni bila zelja neka luda

mozda se pojavis tu na mojim vratima,

uz osmijeh i sa toplim rukama

kazes Sretna ti nova

ljubavi...

jedina...