Ruza u snijegu...

Ruza u snijegu i led na propupalom crnom cvijetu,

rodjena u inat svima,

laznim prijateljima,

dusmanima,

ne voljenim ljubavima...

okovi u srcu vjecno stoje od usamljenosti

u tom bijelom svijetu...

Suza tisine gorka,

stoji na zelenim listovima,

zaledjena...ne isplakana,

sama...

gorda...

iz nicega porasla

na svaku bol navikla...

prezivjela...

ostala,

jedna i jedina...

ta ruza snijegom okovana...

Listovi njeni ne vidjese sunce,

korijen njen ne bi zaliven suzom istine,

latice njene ne dodirnuse ruke tople,

i nikada osjetila nije... 

sapat duse...

usne vatrene,

koje kazu samo rijeci dvije...

Volim Te...

Tuga u srcu skrivena,

bol u dusi nikom ne ispricana,

i san zakopan u dubini njenog pupoljka...

mozda dodje netko...

da je grli,

da je ne kida,

da je ne lomi,

da nju voli...onakvu kakva i postoji,

da je ljubi i vjecni snijeg sa nje,

usnama otopi...

Nadala se snjezna ruza

ljubavi nad ljubavima,

ali samo jedno nije znala

ljubav boli...vise od vjecnog leda...

i samo prava ulazi tiho u srce...

ostaje...

zivi...

place...

i ljubav za ljubav nikada ne moli...

ona se jednostavno...

prosto...

istinski...

ona se...

samo voli...

Ajde mila reci mi...

Mislis li da meneko razumije u ovom svijetu

,rijetko ko mila moja...

ti si bila tu vrlo blizu da nas spojis,

dvoje izgubljenih koji se boje svakoga...

Uvijek sam te se bojao,

ja koji se niti smrti ne bojim,

i reci mi kako da sam sretan kada jedine srece se bojao?

Milion puta zelio da si tu

a nema te,

milion drhtaja cuvao

 i nemam te da dam,

milion toplih usana zamrzao,

jer topline tvoje nema,

kako da se borim protiv toga,

ajde mila moja reci mi?

Koliko puta sam uzdahnuo

 cak i dijete bi uvenulo cekajuci da te udahnem,

koliko noci te sanjao

cak i noc je zeljela postati kraca

da me probudi,da prestanem...

Ajde mila moja reci mi

da li si nekada plakala za mnom...

Da li te suza probudila

i jutro ti otpocelo sa mnom u mislima

Ajde mila reci...da li si me voljela