nedjelja, 23. rujna 2012.

Prosetah sinoc dusom...


Prosetah sinoc dusom svojom,
laganim korakom kao u hram krocih,
bos da ne remetim tisinu koja spava.

I zatekoh samo opustjele hodnike,
svijece koje su utihnule,
grane koje su zemlji klonule,
ptice koje hude,
potoci koji ne zubore.

Opustjela je ova dusa cekajuci Tebe.
Znam ja sam kriv sto u cekanju stradam...

Kriv sto Tvoju ruzu posadih u njoj,
pa mi sada kao korov dodje,
sve oko sebe ubija dok zanosno mirise 
i bez tog korova vise se ne moze.

Prosetah sinoc dusom svojom
iz potoka tihog vrc vode zahvatih
te ruzu tvoju zalih,
neka cvjeta i opustjelu dusu uzima,
neka mirise kada nema Tebe...

Prosetah sinoc dusom svojom
dok mjesec je varao zvijezdu sjevernjacu 
sa komsinicom jedva vidljivom,
pa upitah srce 
zar je nasa ljubav zaboravila voljeti...  

Pretraga