Jedino sto ostaje u sjecanju
kao tragovi u izgubljenom vremenu,
jeste osjecaj kada smo bili zivi...
voljeli i bili voljeni...
ostalo su samo lica koja prolaze
tik pored nas...
potrudimo se naci slicnost
u ocima,
u rukama,
ali uzalud sreca traje trenutak,
zanos samo jedan cas,
dusa ostane ne probudjena
negdje daleko u svojim snovima...
I drvo zivota koje posadismo
kada nogama dotakosmo ovu zemljicu,
raste u nama stihijom vodjeno,
nadom budjeno,
da netko ce doci i obojiti njegovo lisce
svojim snom...
tako ziveci cekamo usamljene stope
koje ce pod njegovu krosnju leci
i zauvijek nasem drvetu zivota
njezne rijeci ljubavi saputati,
voljeti nas zbog nas,
voljeti nas san,
voljeti ono sto jesmo,
uhvatiti nasu ruku pod ruku
i povesti nasem svijetu...
Ali sreca je uvijek prazna,
casu vina crnog nam sipa tuga,
ispijemo do dna
a na usnama ostane gorak okus
i zelja jedina
ugledati na dnu ta dva oka voljena...
vratiti nekoga
vratiti ljubav
vratiti i barem na tren osjetiti
kako je to divno nekoga svim srcem voljeti...
sanjati i buditi se u dvoje...
zauvijek...
da nikada vise osmijeh sa naseg lica
ne ode...