Mozda zalud pisem pjesmu ovu
tesko je dozvati sibirske ruze miris
mozda ni ove rijeci nece stici do nje
ali ih pisem kao da mogu
mi donjeti njen latice predivan cvat...
I kako ruzo da te dozovem svojom srecom
kada je nemam
vec odavno ne stanuje u meni
i osmijeha nemam
pokosen je tamo negdje na livadama dalekim
kad kosaci dodjose ubirati
najdivnije cvijece
suditi mu samo zato sto mirise
i svojom nevinom ljepotom dise...
Neznam moj sibirski ledeni cvjetu
zasto te uopce zelim i buditi
zasto tvoj miris me toliko opija
ali srce te doziva
nemogu mu zabraniti taj uzdah
koji dusom se prolomi
i odvali poput sante leda
samo na spomen tvog imena,
ne nemogu to zabraniti
jer bi ga ubio
a sa njim i samog sebe...
Mozda je malo reci i da sam izgubljen
ako te ne dozivam iz te ledene samoce
mozda je i rijec da sam usamljen malo
ne
sve je to ipak premalo za rijec
koja mojim venama tece
osjecam da sam
iscezao
kada te nemam...
Usamljen sam ti moja Vilo
tako sam usamljen
da bih mogao umrijeti...
