Na odru mom...

I ja cu proci,

kroz zivot nekih mnogih nestati...

Trag mozda ostavim neki bijeli,

ili pokrivac crni da me se pamti,

ali proci cu,

mozda ne kao svi

kojih se ne sjecaju,

ali proci cu...

Oni koji se budu sjecali,

tiho kroz suzu

u noci ce prozboriti

bio jednom

jedan Andjel crni...

sa tom pricom djecu ususkati,

polako se u postelju ledenu

kraj nekog stranca zavuci

i snove o nestvarnom

Andjelu crnom sniti...

Nekom cu u mislima

cijeli zivot ostati,

neko ce jorgovane bijele

na grob mi donijeti,

i mnogi ce sanjati

zasto,

ma zasto,

moj covjek nije kao Andjel crni...

prepun ljubavi,

prema svojoj Vili...

zasto takvu ljubav nemogu imati...

zasto ne razumije

kada treba da me ugrije,

zasto moje suze,

svojim dlanovima ne brise...

zasto...

Zato sto za ljubav treba dvoje...

Na kraju svi svate...

Negdje u kraju duse

ja cuvam jorgovan bijeli,

za svakog ko mi navrati

i znam necu tako mnogo zivjeti

da bih mogao mirisati

svima...

Ali,

u casu kada u zemljicu podjem

znam da niko nece znati

niti ime moje imati,

ipak ce traziti mnogi,

za Vas koji me nadju

nek' mi humka bude u planini,

u nekoj zabiti,

gdje potok zubori,

gdje bagrem mirise,

gdje vjetar u borove

svoje stihove pise,

negdje gdje ljubav stanuje...

Vukovi neka me cuvaju,

crne ruze neka oko mene listaju

i svi neka mi dodju

samo ne ti,

moja ljubavi,

zbog tebe bih mrtav mogao ustati,

i ponovo te grliti...

Dusa od kamena...

Tisina moj dom

sagradjen od iluzije zivota,

korak mek

zarobljen u lokvi suza,

daljina san

gdje ljubav moja pociva,

bludnica ili svetica

koja si ...

samo da znam

koju cu pricu nocas slusati...

Moj kutak samoce

u dnu sanka narusen,

opet bi zeljeli da budem osvojen

ali sta vrijedi

kada u dusi sam kamen,

ti nemozes sestro ga lomiti

ona moze ali nece...

Zato me pusti

ova dvorana odise muskim tijelima

mozes imati

mozes voljeti,

oni cekaju zov zenskog daha

ljubav im neznaci nista,

bitna je nocas postelja meka...

oprosti...

ja nisam taj...

za mene si kao sestra,

koju ovo srce nema...

Poslije tebe ce doci druga,

peta,

deseta,

i sve ce reci,

ahh kako grozan muskarac,

jer poraz tesko je skriti

da nekog nemozes imati,

ali srce ce traziti tajnu

da umine zelju ludu,

samo da mi je znati

za kim taj Andjel

usamljen toliko pati...

Do vjecnosti...

Ljubav za jedan dan,

tijelo za jednu noc,

osmijeh vodjen pozudom,

ruke tople samo tren,

srce uspavano kao da nije u grudima,

ne nezelim to,

ja bih zelio da bude vjecno...

Vjerovati... zelio bih vjerovati,

i nikada pomisliti da ce snovi biti izdati,

ljubav umrijeti,

zelio bih samo voljeti

i da to bude do vjecnosti...

Ne bih da budem pozeljan,

niti da u sne mnogima dolazim,

ja bih ipak da me jedna voli

samo ona da me zeli...

i neka to bude do vjecnosti...