ponedjeljak, 11. siječnja 2010.

Na odru mom...

I ja cu proci,
kroz zivot nekih mnogih nestati...

Trag mozda ostavim neki bijeli,
ili pokrivac crni da me se pamti,
ali proci cu,
mozda ne kao svi
kojih se ne sjecaju,
ali proci cu...

Oni koji se budu sjecali,
tiho kroz suzu
u noci ce prozboriti
bio jednom
jedan Andjel crni...
sa tom pricom djecu ususkati,
polako se u postelju ledenu
kraj nekog stranca zavuci
i snove o nestvarnom
Andjelu crnom sniti...

Nekom cu u mislima
cijeli zivot ostati,
neko ce jorgovane bijele
na grob mi donijeti,
i mnogi ce sanjati
zasto,
ma zasto,
moj covjek nije kao Andjel crni...
prepun ljubavi,
prema svojoj Vili...
zasto takvu ljubav nemogu imati...
zasto ne razumije
kada treba da me ugrije,
zasto moje suze,
svojim dlanovima ne brise...
zasto...

Zato sto za ljubav treba dvoje...

Na kraju svi svate...

Negdje u kraju duse
ja cuvam jorgovan bijeli,
za svakog ko mi navrati
i znam necu tako mnogo zivjeti
da bih mogao mirisati
svima...

Ali,
u casu kada u zemljicu podjem
znam da niko nece znati
niti ime moje imati,
ipak ce traziti mnogi,
za Vas koji me nadju
nek' mi humka bude u planini,
u nekoj zabiti,
gdje potok zubori,
gdje bagrem mirise,
gdje vjetar u borove
svoje stihove pise,
negdje gdje ljubav stanuje...

Vukovi neka me cuvaju,
crne ruze neka oko mene listaju
i svi neka mi dodju
samo ne ti,
moja ljubavi,
zbog tebe bih mrtav mogao ustati,
i ponovo te grliti...


Dusa od kamena...

Tisina moj dom
sagradjen od iluzije zivota,
korak mek
zarobljen u lokvi suza,
daljina san
gdje ljubav moja pociva,
bludnica ili svetica
koja si ...
samo da znam
koju cu pricu nocas slusati...

Moj kutak samoce
u dnu sanka narusen,
opet bi zeljeli da budem osvojen
ali sta vrijedi
kada u dusi sam kamen,
ti nemozes sestro ga lomiti
ona moze ali nece...

Zato me pusti
ova dvorana odise muskim tijelima
mozes imati
mozes voljeti,
oni cekaju zov zenskog daha
ljubav im neznaci nista,
bitna je nocas postelja meka...
oprosti...
ja nisam taj...
za mene si kao sestra,
koju ovo srce nema...

Poslije tebe ce doci druga,
peta,
deseta,
i sve ce reci,
ahh kako grozan muskarac,
jer poraz tesko je skriti
da nekog nemozes imati,
ali srce ce traziti tajnu
da umine zelju ludu,
samo da mi je znati
za kim taj Andjel
usamljen toliko pati...

Do vjecnosti...

Ljubav za jedan dan,
tijelo za jednu noc,
osmijeh vodjen pozudom,
ruke tople samo tren,
srce uspavano kao da nije u grudima,
ne nezelim to,
ja bih zelio da bude vjecno...

Vjerovati... zelio bih vjerovati,
i nikada pomisliti da ce snovi biti izdati,
ljubav umrijeti,
zelio bih samo voljeti
i da to bude do vjecnosti...

Ne bih da budem pozeljan,
niti da u sne mnogima dolazim,
ja bih ipak da me jedna voli
samo ona da me zeli...
i neka to bude do vjecnosti...


Pretraga