U dvorani kobnoj

Gledam te tako zanosnu i sretnu

sve oko tebe blista

i ti uzdasi stranaca

u zraku

trepere poput proljetnog lista...

Ne, 

nemoras znati 

da tvoja sreca me boli

i pokusavam staviti taj osmijeh

onaj po kojem me pamtis

dok u meni sve place...

Znam i da me trazis pogledom

po dvorani ovoj kletoj

skrivas oci ispod vela bijelog

da nevidi niko koga zele naci...

Tu sam mila moja

tu iza stuba mramornog

skrivam suze

od tebe,

od njega,

od Boga,

samo zelim te gledati

i u sebi tiho

da niko necuje jecati,

sto taj prsten

ti ja nisam mogao dati...

Pusti me jos koji tren

u ovoj tisini

dok me skriva polutama

jer ako kazu 

imali ko sta protiv ovog braka

tad ce se polomiti i oltar 

od mog krika...

Zato,

neka te ove oci jos malo gledaju,

neka te srce jos malo zeli kao niciju

a onda cu tiho krociti ka vratima

na pragu ti ostaviti

jednu ruzu bijelu orosenu mojim suzama

ponijetu u djepovima sav nas bol

stariti negdje u samoci

daleko od tebe

samo da ti ne kvarim tu srecu...

I nekada kada ti bude tesko

kada ga pogledas pored sebe dok spava

tiho mu sapni na uho

"voli me bar malo od onoga

koliko me volio moja Andjeo"...

Za njene oci

Samo jos jednu casu mi donesi sad

ti jadnice sto tocis tugu umjesto vina

i nepitaj nista jer gost ti nisam cest

samo donesi 

na rub stola stavi i idi...

Netrazi mi pogled svojim ocima

nepitaj zasto tuge ima u njima

reci cu ti da sam usamljen nocima

i pozeljet ces me ko i svaka druga...

Ali tu ce biti kraj tvojim nadanjima

zamolit cu da me sakrijes tim pogledima

ugasis tu pozudu u sebi i njima

i jasno kazes ovaj Andjeo na pripada nama...

Dusa mu luta nebeskim svodom

srce mu kida giljotina kleta

a pogled snen

samo je varka

u njemu tuga u suzama se kupa...

Zato neka me ne zovu

samo kutak svoje samoce zelim

daleko od dodira,od rijeci

maa,

ogradi mi ovaj stol

zavjesama crnim

sakri,

i samo me pusti

da na dnu ove case

barem za tren vidim njene oci...

VRT USNULIH RUZA

Zamislih te sinoc

bosonogu,

nasmijanu,

u vrtu pospanih ruza

pod jorgovanom bijelim

Ubrala si najdivniji njegov cvijet

rukama toplim

meni ga nosis na dar,

dok ti u kosi

trepere njegove latice male...

Tek ovlas ti dodirnuh ruke

kad ga uzimah

nesmicuci pogled

sa tvojih krupnih ociju

u kojima vidjeh kako tijelo ti drhti...

Zar me se bojis

ljepoto moja ne mirisana

vidi oguljenu narandzu ti pruzam

socnu i crvenu

kao moje usne 

ne neboj se ljubavi ove

ona je jedino

u zivotu za sto vrijedi zivjeti...

I snage kad ti ponestane

kad odu svi

jutro mraka dodje i osvane

pomisli 

na jedno drvo kraj rijeke

pod njim te jos uvijek cekam

usamljen i tih

snen 

sa osmijehom

svoju vjecnu ljubav da ti dam

jer to je jedino sto znam...

Dobra vecer moja noci

Dobra vecer moja noci,

moja tamnico...

moj ocaju...

gdje me veceras vodis,

koje kaljave ulice da hodim

zar ne prepoznajes ovaj korak

tezi od neba...

Naviknuta si na sve skitnice svijeta

a nikada nisi svatila Andjela

sta trazi pod okriljem tvojim

cime da ugostis tu dobrotu

kakav dar mu dati medju prljavim nakazama...

Dokucila nisi taj san u ocima,

to lice tako cedno

koje skriva duga kosa kao da se stidi,

ruke tople,

zeljne grliti...

inje na usnama pohvatano od cekanja

stoljetno zaspale ljubavi...

ne spoznala nisi...

Svatanje cutnje za tebe je mudrost

ali pred njegovim zidovima si nemocna,

porazeno se osjecas u tmini njegovih misli

toliko te vuce k sebi 

taj njegov predivan osmijeh

zar ces pokleknuti i ti moja noci...

zar ces ga zavoljeti...

Ne...

ne...

moja noci nesmijes ga voljeti

porusit ce sve tvoje domove za izgubljene

nemirne vjetrove ce donijeti

ne moja noci...

molim te...

preklinjem te...

ne voli ovog Andjela...

izgubljen je i samo ceka zaspalu ljubav,

njeno budjenje...

poput proljetnog cvijeta...

kao leptir kada se radja...

bas kao sunce koje ce donijeti 

i sa njim unistiti tvoju tajnu

tvoju vjecnu nedorecenost

tvoju noc........