Tebe sam izgubio
i tesko mi pada ova samoca,
okna su sklopljena,
postelja razbacana,
mirisni stapici guse ustajalost,
a zelio sam gubiti sve
samo Tebe imati pored sebe...
A svice novi dan
koji se kupa u suncu,
miris mora krisom ulazi
kroz zavjese...bojim se...
kako nisam otisao daleko od Tebe
ma koliko trcao liticom ljudskog zivljenja...
Opet sa snijegom dolaze sjecanja
kojima mirisu moje godine tuge i ljubavi,
dolazi tihi mlat vjetra po vrhu borova
u mojoj aleji mira kojoj se uvijek vracam
od rodjenja njoj sam vjeran,
mojoj samoci...
Ona je moje cistiliste
i svaki put iz pocetka vida rane,
nadam joj se i kada sreca grli,
jer stvorena je da bude dama
ugostitelj bez mane,
ime koje se nikada ne zaboravlja,
nju znaju razumjeti
oni koji su zeljeli biti pitomi
a grube ruke realnosti nikada to nisu uspjele.
Ti moja idilo od uvale
koja si imala sebe
dovoljno plahu da budes divlja,
od tebe mi ostala
aleja mira u zagrljaju vjecne samoce...
