Niko nece svatiti
moje uspone i padove,
za cime venu jorgovani moji,
proljece moje prepuno zime,
zaledjenih krila leptirov let...
Za suzu vrelu netrazim vise
maramicu cistu,
nego jamu bez dna
mozda u nju moji biseri iz oka stanu...
I ovaj vjetar sto ponekada kosu zamrsi
ne osjecam vise kao svoj,
buru sa pucine daleke
moje oci ne vide...
Korake kroz glog i dracu
uvijek napravim usamljen,
bez oca,
bez majke,
bez brata,
bez sestre,
sve to dusa preboli,
ali bez ljubavi
ne to necu moci
osjecam da cu umrijeti...
Sa vrha na dno
sa dna prema gore,
srce se naviklo
a u dusi uvijek jesen je,
put do moje kolibe male
sakrilo pozutjelo lisce...
jadna bez svog Andjela stenje
poput zene koja umire
drzeci ruke voljene osobe...
zao joj sto odlazi
a zeljela toliko jos mnogo ljubavi dati...
Zato cutim u svom hodniku mraka
redam paucinu na sva okna,
kako me nebi pronasla nicija suza
jer nisam vrijedan plakanja...
moj dvorac od leda
uvijek ostaje tvrdjava
koja je cekala samo jedno
da bude voljena ...otopljena i necija...
ljubav vjecna...
