Mnogim mracnim vodama sam plovio,u beznadju cesto bio,sam sa sobom
svoje strahove zivio i na kraju svatio...najveci moj neprijetelj sam bio ja
sam sebi...samo sebe sam se bojao...Previse leden da bih pred ljudima suze
pustio,a toliko slab u sebi da bi se mogao opirati navali osjecanja iz moje
dubine.U svoje odaje sam se zatvarao i tamo u mraku usamljen jecao.
Oholost i pokvarenost ljudskog roda nemogu da svate oni koji ne osjete na
sopstvenoj kozi koliko boli morati zivjeti za druge i nadati se da ce nekada
doci sunce u nase zivote koje ce bar malo i nas ogrijati,i u nase odaje tame
posadi jedno zno srce koje ce klijati natoljeno nasim suzama.A one
stoljecima teku unutar nas da ih niko ne vidi.
Uz majku bez majke...
Pored oca kojeg nema...
Sa bratom-sestrom koji su tek jedni u nizu poznanika...
Bez bozica kome se svi tako veselo nadaju...
Bez bajrama koji tek po prici znam sta je...
Nova godina bez voljene...
Usamljen u moru zelja koje nikada nisu bile ostvarene...
I ostade zivot koji trebam eto tek zivjeti...
Moja brod za negdje sam usmjerio prema pucini i otvorenom moru,bjezeci
od obale ljudskog roda.Sa snom u mislima,za koji sam mislio da nikada
necu pretociti u javu.Tim snom vodjen,jer jedino njega sam imao i jedino
taj san me drzao jos uvijek zivim,krenuh vjetrom nosen za negdje.
Godine lutanja me donesose na obale ostrva koje samo u snovima sam
vidio.Visoki planinski vrhovi opasani maglom.Malo nize njih primjetim
bjelinu vjecnog snijega,dok cijelo osrtvo je obraslo prekrasnim
zelenilom.Daaa u sebi samo rekoh ovo je moj dom.Stope sam u pijesak
stavio i samo se svom brodu zivota okrenuo uz rijeci "ovdje ostajem
zauvijek,vi moji poznanici krenite put svog zivota.Usamljen cu na ovim
obalama cekati svoju Vilu".I da, moj brod zivota sa svim poznanicima se
okrenuo i nestao u obzorju neba koje se u daljini stapa sa morem.Bio sam
usamljen bez ikoga,na ostrvu koje smatram svojim novim
domom.Odjednom niotkuda,tik iza mojih ledja,prozbori neki tihi glas
poput Andjela "dobro dosao u moj dom,ljubavi moja vec dugo sam te
cekala i nadala se da ces jednog dana ipak doci".Svaki dio moje nutrine je
zaigrao,lik joj nisam ni vidio ali po glasu vec sam znao to je moja Vila,ona
koja ceka stoljecima svog jedinog covjeka kojeg voli.Rekoh ne okrecuci se
"moja Vilo dosao sam u tvoj dom,vec znas pricati jezik ovih svih zivotinja
koje su na tvom ostrvu,znas im navike,znas zivot,a ja sam ti samo u ovim
otrcanim kaputima dosao,mozda cu ljubavi moja biti izgubljen u tvom
svijetu,mozda necu moci nauciti njihov jezik govoriti???"
"Ne moj Andjelu"rekla je "uz mene ces sve nauciti,ja cu te uciti,samo neka
si mi dosao moja jedina ljubavi"
Okrenuh se i pred sobom ugledah predivan lik od kojeg zastaje moj dah.Za
nekoga mozda bi bila obicna zena,ali za mene ona je jedna i jedina Vila sa
kojom zelim na izgubljenom ostrvu daleko od svih,sa rukom u ruci cekati
nova jutra prepuna sunca i topline.Cekati srecu i tugu,cekati sve uz samo
dvije rijeci proste VOLIM TE...
