Tebi oce koji si sa svojim Andjelima...

Pozelim ponekada vidjeti,
moga oca,
ali on je vec odavno
na nebu sa svojim Andjelima,
uzalud ga dozivam,
da...

On je bio moja snaga,
onaj ko me svata,
on je bio otac kojeg vise nemam,
otisao,
a zivot moj se nastavio...
na grobu ruzu sam posadio
onu bijelu da cvjeta
kao sto je cvjetala dusa njegova
dok je bio sa mnom...

I evo nad humkom ti stojim oce,
moje vrele suze pustam na tvoju zemljicu crnu
valjda me gledas negdje odozgo,
samo sto te ja ne primjecujem...
ne nemogu ti nista pricati,
samo zelim gledati tu crnicu sto te skriva
suzama je zaliti,
ruzu bijelu pomilovati,
pa mozda me i osjetis...
oce moj...

Majku ...
sam zaboravio,
ne nemoj me kriviti za zivotne pute moje,
i sto po svijetu ti lutam,
brata...
ova dusa ne pamti kako izgleda,
ne krivi me molim te,
znas da uvijek smo bili dva svjeta ista,
ja i ti...
brat i majka...
ti si na nebu,
i ostala majka da zivi,
oprosti na grubim rijecima
ali znas vec da bih zelio
da je nju sudba uzela
prije nego tebe oce moj...

Uvijek si govorio da mene neki drugi puti cekaju
koji za obicne ljude nisu,
i sada svatam tvoje rijeci,
nisam rodjen da budem u sredini
poznajem samo vrh i dno,
ali tesko je to oce,
tesko je biti u svijetu mom,
uvijek sam samm,
i ljubav imam
jedino sto sija u tami mojoj,
ali oce opet sam usamljen...

Dali si znao kada sam se rodio
na sta sve me zivot osudio
tezak je teret svatiti sve oko sebe
i citati iz dvije rijeci sta zele reci,
tesko je oce moj sam se boriti...
vrlo tesko je imati svoj svijet
i za njega zivjeti,
i znati da negdje drugo pripadas,
i da samo jednu zenu volis i zelis...

Oprosti dugo na grobu nisam ti bio,
dugo vec suzama nisam ruze ti zalio,
oprosti mi...
Znas da u mojim mislima uvijek tu si...
evo u odlasku ostavljam ti ruzu crnu
neka ti na grobu mirise
sa bijelom zajedno...
ali ova crna je oce moj
od ovog tvoga crnog Andjela...

Ko sam ja...

Ko sam ja...
na izgubljenom putu zivota,
dali ces me prepoznati
u stanici cekanja zaboravljenog grada
koji zivi jos
u nekim davnim vremenima...

Ko sam ja na rubu jave i sna
u svom svijetu sarenih boja
gdje nema pravila zivljenja,
otimanja,
i odurnog smrada prodanih dusa...

Ko sam ja...
vise ni imena svoga se ne sjecam
ma zar je i bitno,
kada svi na kraju
zavrsimo u toj stanici cekanja
gdje nema pitanja,
nema niti muka,
samo tisina,
pogled u nista
i cekanje necega
a to nesto mozda nikada ne docekamo...

Ko sam ja
da sudba se tako gordo
igra sa mojim osjecajima,
srce zivo mi vadi svaki dan
ne haje sto iz njega lipti topla krv,
zna da moram nastaviti zivjeti
kada za koji tren vrati nanovo u moje grudi...
tek malo se napije
kojom kapljicom krvi moje vrele
zlobno nacereka
i kroz zube samo prozbori
evo ti srce moras dalje zivjeti...

Ko sam ja bez tebe...
ko sam bez pola sebe...
ko sam ja bez rijeci volim te...
mozda sam ipak niko i nista,
mozda i ne zivim,
mozda je to samo moja zelja
biti medju zivima
i sretna do kraja zivota...
ili nesretan
na putu beskaraja...
usamljen negdje daleko
u nekoj napustenoj stanici cekanja...