Nocas bih...

Nocas bih oci tvoje

malo ukrao u snu,

da mi svijetle u mome mraku...

Zelio bih i tvoje ruke

da me ugriju

u toplom zagrljaju...

Nocas bih te okovao zvijezdama

koje gledam sa prozora

i rukama zelje

donio do moje postelje...

Nocas cu biti stijena

morske obale,

na kojoj lezi tijelo tvoje

dok tiho sapuces

snove svoje...

nekome ko je daleko

a ipak cuje te...

tu je pored tebe...

Nocas bih te pretvorio

u zjenicu oka moga,

i pomilovao svaki tren

svojim trepavicama...

Juce,danas,sutra...

cijelu vjecnost

Ti si moj svijet,

koji zelim obgrliti

toplim rukama,

i voljeti do Boga,

i nazad...opet...

i opet ako se rodim

ja bih samo tebe da volim...

Nasao sam Te u sebi...

Trazio sam Te u snu,

trazio u svome nemiru,

tvoje krupne oci

trazio na propupalom proljetnom cvijetu...

Trazio sam Te u pjesmi,

najljepsoj...

jos nikada ne ispisanoj...

Trazih tvoje tragove

i bosa stopala

na putu ka vjecnosti,

potrazih tvoju sjenu

na zelenoj livadi

u drvenoj kolibi smiraja moga,

i zalutah Ti mila moja...

Idem za nigdje,

i placem za nista,

tumaram bespucima nasumice,

dok pred ocima vidim tvoje lice

a dusom pliva miris jorgovana

koji sinoc ukradoh iz tvoga vrta...

Trazih Te...

i nadjoh...

tamo gdje jedino nisam smio da pitam...

nadjoh te u sebi,

u srcu,

u dusi,

u tijelu...

to vise nisam ja

to si Ti

koja stanujes u meni,

i sve moje pripada samo Tebi...