Stih ljubavi...

Neimar koji tisinom gradi neobjasnjivu istinu,

glog koji izraste usamljen u golom kamenu,

paucinom zarobljena dusa,

suvo srce otislo put svoga neba,

izgubljeno tijelo koje luta nocima

pitajuc oci snene gdje ode moja sjena...

Nesanica koja lebdi u otvorenim prozorima,

bosa stopala koja uz ponoc gaze travkama,

neuotoljena zelja u Tvojim grudima,

sjecanje postane plamen vatre

sa kojom smo igrali a u strahu nismo dotakli,

sa njom do dna ponora idemo,

ne zagrljeni,

ne ljubljeni,

od toga nema spasa...

Pricam ti moja caso vina

kao drugu koji ne pita nista

samo blijedo gleda i slusa,

sta to bi ljubav?

dal' maslacka paperje

koji svaki povjetarc moze da strese,

ili naj ljepsi san

koji s jutrom nestane

i ostane sve tako pusto?

Ljubav...

pamte je oni koji se grlili nisu

oni koji su voljeli sjenu nepoznatu,

oni koji su plakali uz svaku pjesmu,

oni koji su rijeku zadrzali u sebi,

cutanjem sami sebe osudili,

a srca ludo kucaju jedno drugo dozivaju

zaboraviti nemogu niti uz kosu sijedu...

Za ljubav znaju oni koji zive

a nisu zivi,

oni koje boli i uz molitvu samo tada sapnu

ko je nemir u njihovom oku,

placu da nitko ne vidi,

cute i kada pricaju,

budni sanjaju,

za ljubav znaju

usamljene topole kraj rijeke

koje nas slusaju cutke

i na svojoj kori imaju otiske ljubavi,

ja i ti...mi...u srcu zakljucani,

zajedno...vjecni u nasoj ljubavi...

Za ljubav znaju oni koji su krivi,

i kada nisu krivi,

za ljubav znaju oni koji su sami,

i kada nisu sami,

za ljubav znaju klauni koji dijele srecu

a u srcu placu svoju bol naj vecu...

................

Da,pisao sam jednoj zeni...pisao za oci njene...za dodire njene.Pisao sam jednoj Vili...nije bila izmisljena,kada je dosla i svima rekla da je ona Ta...oboje smo bili na giljotinu docekani...

Nisam zelio biti voljen,nisam zelio biti zeljen,zelio sam samo pisati Njoj...Nekada je rekla Andjelu zasto ne pises da svi citaju,mnogo je onih koji isto osjecaju,i pisao sam zbog Nje...

Nisam zelio biti nadjen,nisam zelio biti voljen,nisam zelio povrijediti nikoga...zelio sam samo pjesmom reci jednoj zeni, kako bi bilo divno ljubav iskrenu imati i ljubav iskreno dati...

Ljubav traje vjecno...

Ispijena boca vina

tu je kraj...

nema vise,

rijeka tekla

ubi je gladna zemlja,

tu je kraj...

presusila,

procvjeta behar bijeli,

zamijeni ga plod blagorodni,

tu je kraj...

dodje snijeg studeni...

Samo jedno nema kraja,

ljubav...

ona je vjecna...

Cigani cergari kucaju

vode svaku dusu izgubljenu,

tu je kraj...

umiru,

jer nikada ne kucaj Andjelu

dok zivi u svom bolu,

dok ljubi u svom jedinom snu...

I sirotani mali

uzmite sve sto vam srce zeli,

samo jedno nemoj te dirati

jorgovan moj mirisni,

neka zivi,

neka pada po njemu snijeg bijeli,

neka me da pod njim lezim

sklopim oci i pomislim

kako me ljubav moja ljubi...

Ne dirajte jogovan,

ne dirajte moj san,

jer sve cu da vas polomim...

I tu je kraj...

ptica koja leti

krila netko joj polomi,

oblak koji jezdi

sunce ga zrakam istopi,

samo jedno ostaje,

ljubav...

ona vjecno traje...

Tu su sve rijeci koje si zeljela Anonimna...

Cekao si ...

ona nije dosla,

i plakao si dok te varala,

i neka ti bol,

i neka ti nebo sudi,

sada barem znas

kako je bilo meni...

Srce si krao

ovo moje malo,

ja vjerovala

da ljubav tvoja je iskrena,

o tebi sanjala

za tebe zivjela,

slutila nisam

kako sam izdana...

A sad si na dnu

tijelom odises na njenu prevaru,

bez ikoga trazis utjehu

u nekom ulicnom sviracu...

Znam da si ponosan

znam

i da tvoja dusa nikada ne prasta,

znam

da ces biti pozeljan,

ali neces se nikome dati

tada ces znati

kako je bilo meni...

I pamtim tvoje rijeci

kada rekao si,

samo me voli ljubavi,

a ja vjerovala

da sam pronasla

svoj san

i u njemu voljenog covjeka...

Al' izdao si me

i znas moja ljubavi

da ja i ti

ne prastamo nikome,

u samoci umiremo oboje...

Za Tatjanu i nekog njenog...

Previse je bilo rijeci,oprosti ako sam neku izostavio...I oprostite ostali koji cekate pjesme,pokusat cu napisati svima,ali je tesko pisati ono sto mi dusa ne osjeca...

Zagrli me tu

u tom prostoru,

u nekoj izgubljenoj sjeni

za koju pomislis

da je moj lik usamljeni...

Zagrli me jastukom

koji do tebe je prazan,

mirisi me,

osjeti me,

poljubi me,

mojom slikom

mozda vec odavno zaboravljenom...

Zagrli me ikonom

ispod koje pisu nasa dva imena,

srcem me grli,

dusom drhti,

mojim brojem me voli

i prstima samo ispisi

volim te

moja jedina...

Zagrli me sad

ovaj tren,

ove noci,

jer sutra ti vec mozda

mogu umrijeti

i neces moci te rijeci reci

rukama grliti,

usnama ljubiti,

mozda ce tada suze teci

a u grlu ce samo ostati

" Molim te ustani

jer bez tebe nemogu zivjeti

i niko me ne moze voljeti

kao ti

jedina moja ljubavi"...

Zagrli me

i oprosti mi

sto ne mogu rijec izustiti,

ne mogu te niti gledati,

molim te

zagrli me,

samo

zagrli me

i kreni sa mnom u daljine...

bez ikoga

sami ja i ti

jedino moje...

......

Za Anonimnu i neku ljubav njenu...vjerujem da ce taj netko oprostiti i da budete sretni i Vas dvoje...rijeci su tu one koje si trazila...

Pogrijesila sam mnogo puta

a da to nisam niti znala,

i kako pogrijesih sve njih

tako za tebe ja sam pogrijesila...

I jedina stvar koju bih sad promijenila

je ovaj zivot moj,

za koji mislih da je takva sudbina

dok nisam tebe pronasla...

Ja sad kroz narod ovaj prolazim

a sjecanje mnogo me vuce,

to je jace od istoka

gdje sunce novo izlazi

i nada se budi....

Ostajem suznog pogleda

uperenog ka daljini

negdje u masi ja te trazim,

ako ne dodjes vise ne postojim...

Ljudi opet mi govore

vrijeme je krenuti dalje,

ali kako bez tebe,

kako kada sve moje je bilo uz tebe,

ne ja nemam volje ici dalje...

Ne osjecam nista,

i ne trazim nikoga,

u meni samo jedna nada tinja,

da ces doci...oprostiti,

da cu te bar jos jednom ljubiti...

Pogrijesila sam mnogo puta u zivotu

pogrijesih za tebe

bojeci se same sebe,

pomislih da si isti kao svi

ali ti bi jedan jedini

koji moje srce iz grudi ote...

Sada ti ljubavi ja neznam zivjeti

zbunjena sam...

priznajem pogrijesila sam,

pogrijesila sto srce nisam pustila

sto te voljeti nisam znala,

zelim samo jos jednom oci ti vidjeti

usne poljubiti,

kroz suze uz grcaj reci

oprosti ljubavi,

oprosti mi,

bez tebe ja ne postojim...

Za V. i njenog S.

Neka je i Vama sa srecom V.

Pokloni mi jedan stisak ruke tople

s jeseni kada pocnu oluje i kise...

Pokloni mi jedan dodir usana vrelih

u zimskoj noci prepunoj pahulja bijelih...

Pokloni mi buket rosnih ruza

s proljeca kada svaka ljubav cvjeta...

Pokloni mi svoju sjenu u mjesecini

s ljetom vrelim budi moj hlad jedini...

Pokloni mi sebe moja ljubavi

zelim sve sto je tvoje,

i svi od mene mogu otici

niti za bilo kim suzu necu pustiti,

ali samo Ti nikada ne odlazi

samo Ti uz mene vjecno ostani,

jer bojim se da bez Tebe cu umrijeti...

Pokloni mi...pokloni mi...

nee,nemoj mi nista pokloniti,

ja cu sama sve od tebe uzeti,

jer si moj

i volim te vise nego zivot svoj...

......

Hvala...pisat cu pjesme za Vas i Vase ljubavi,a moje ce da utihnu...Napisite 10 rijeci i napisat cu pjesmu...Poklonite onim koje volite,ja svoje vise nemam kome pisati...

Za Jacu i Dragana

Zeljela si pjesmu od 10 rijeci...oprosti ako sam pogrijesio sa pjesmom...zelim Vam srecu...

U mojim ocima jos suza blista

i kojom rijecju da ti kazem da sam ista,

dan moj prepun cvijetnog mirisa

pretvorih u noc bez rijeci i glasa

moj Dragane...

Dah svoj vise ne osjecam

niti jednoj zvijezdi ja se ne nadam

od kada sam pogrijesila

svako jutro cekam sa novim suzama

moj Dragane...

Znas li da srce vise nije u grudima

izgubljene duse lutam medju ljudima,

moja postelja nema vise snova

optuzena...a nisam bila kriva,

moj Dragane...

I neka mi ovaj bol dovijeka

i neka ne ljubim vise niti jednog covjeka,

kada nisam znala reci oprosti

kada nisam znala pokazati

koliko te samo ovo moje srce voli,

moj Dragane...

Nikada necu dati ruke drugom

i umrijet cu ti sa tugom,

kada nisam znala

sta sam imala,

kada nisam znala reci

Volim te,

da bi za tebe umrla...

moj Dragane...

Meni nije bilo sudjeno...

Meni sudjeno bilo nije

jutrom kavicu

donijeti do postelje meke,

mirisom ruze

probuditi oci voljene...

Meni se nije dalo

zaspati tiho

na njedrima bajnim,

osjetiti tople ruke u kosi,

disati u dvoje

jednim dahom istim...

Meni nije bilo sudjeno

poletjeti na svoje nebo,

sa drhtajem u srcu

i rukom u ruci

setati u dvoje

ka tihoj luci...

Meni ne bi dato

osjetiti sum talasa

na osamljenom kamenu pored mora,

dok na grudima

raspletena lezi kosa

Vile...koju zovem jedina...

Meni nije bilo sudjeno...

neki sretniji

ovo ce dozivjeti,

a mene uvijek cekaju oni moji drumovi,

koje je srce zeljelo da zaboravi...

zeljelo da zivi samo zbog jednog...

da zivi zbog ljubavi...

Usnih...

Sanjah ti ruke bijele

kako preko lica mi prelaze,

u ocima se sjale

dvije kapljice biserne

koje od srece samo sto nisu kapnule...

Usnih kako ti usne drhte

ne znajuci sta da urade,

dali da ljube?

ili samo jednostavo izgovore

Volim te...

Sanjah ti kose raspletene

jorgovanom mirisnim okupane,

moj dlan na njima

osjecaj kao da niko nikada

nije bio medju tim

od svile vlatima...

Usnih kako me volis

kako se Bogu molis

kako svijecu palis,

usnih kako te volim

kako te na rukama prema postelji nosim...

Usnih kako se budim

a uz mene se budis i Ti...

zagrljeni...

sami...

prepuni ljubavi

zauvijek do vjecnosti...

Ne pitaj...

Ne pitaj me nikada zasto cutim,

jer mogao bih reci

i svaku tvoju nadu ubiti,

i kada vidis da iz oka suzu pustim

ni tada ne pitaj nista

jer cu vise zaplakati...

Ako pozelis i moje usne svojim dodirnuti

nemoj,

ti se zaustavi... na njima samo led caruje,

i ruke ne pruzaj prema mojoj kosi

utjehu njoj neces dati

samo tvoje dlanove ona moze porezati...

Nemoj me voditi ka obali mora

u suton okupan mjesecinom,

moje oci nece vidjeti tvoja stopala,

usi nece cuti sum valova,

i nemoj me pitati gdje mi dusa spava

jer daleko je moja zelena planina...

Ne trazi nista,

jer ja nemam nista da dam,

zelio bih biti samo sam,

odavde...do vjecnosti...

Ne placi...

Ako budes plakala...nemoj,

za nekima kao ja

nitko ne place

milo moje...

Ostavi suzu...zaledi je u oku,

jer ja necu biti tu

da je obrisem usnama,

da ti dodirnem kosu rukama...

jedina moja...

I svijecu ne pali za mnom

neka ne treperi u oknu tvom,

pute do tvojih usamljenih odaja

trnjem si posula,

i moju noc vise nista obasjati nemoze...

Moj san cu zakopati,

srce iz grudi iscupati,

dusu vjetru pustiti,

negdje daleko...daleko usamljen zvijezde brojiti...

ali vise se necu vratiti...

ljubavi moja...

Ne Ti nikada neces svatiti

sta znaci sa snijegom kucati

na vrata ljubavi

a nema ko da ih otvori...

Ne Ti nikada neces razumjeti

sta znaci pjevati do neba

a suze u sebi roniti do beskraja...

Ne Ti neces zeljeti

od zivota samo jedno nauciti

da ljudi se redaju kao domine

i dodirom ruke svi se poruse

ostane samo ljubav

za kojom se umire...

Uzalud je traziti od neba rijeci

koje stanuju u srcu,

uzalud traziti san od noci

kad nemiri lome dusu,

uzalud...uzalud je sve,

voljeti nikada se ne prestaje...

Budi moja ljubav...

Budi suza moja

koju skrivam u ocima,

budi srce moje

jedino koje imam u grudima...

Budi moj san

najljepsi nikada jos odsanjan,

budi moj dah

svakim danom da te disem...

Budi moja tisina

koja me grli cijelog zivota...

Budi moja ljubav

moja jedina ljubav,

budi moje sve

budi...

budi i voli me...

Vilo...

Vilo...

jos ti usamljen zvijezde brojim,

jos uvijek ukopan na mjestu stojim...

Vilo...

jos mi ruke krase okovi ljubavi,

jos uvijek u ocima disu moji snovi...

Vilo...

jos mi kosa jorgovanom mirise,

jos uvijek sam stojim u sred kise...

Vilo...

jos me koliba planine zove,

jos uvijek kamin prepun topline

gori istim zarom za nas oboje...

Vilo...

jos uvijek me zele ruke tudje,

a ja sanjam samo kose tvoje...

Vilo...

zelim da me ne das nikome,

da uzmes sve sto je moje...

Vilo...

zelio bih usnuti kako me volis Ti,

i da se nikada vise

srce iz tog sna ne probudi...

Uzmi me...

Uzmi me...

kao sto noc uzme dan,

kao more rijeku,

kao nebo pticu,

kao snijeg planinu...

Uzmi me...

kao suza oko,

kao dusa tijelo,

kao drhtaj srce...

Uzmi me...

kao san srecu,

kao covjek zenu,

kao ljubav svoju ljubav jedinu...

Uzmi me...kao mene,

kao nekoga iz vjecne tame...

Uzmi me...kao zena,

da mi budes...

da ti budem...

ljubav vjecna...

Budio sam...

Budio sam san od tisine veci,

zelju koja se ne smije nikome reci...

Budio sam tvoje oci

da ugledaju sunce poslije besane noci...

Budio sam ceznju tvoga srca

kako bi pocelo ljubavlju da kuca...

Budio sam ljubav Tvoju

i uz nju probudio i svoju...

Budeci Tebe,

probudio sam oboje...

Budio sam i nije mi zao sto probudih Te,

sada otvorenih ociju ajde da sanjamo u dvoje,

ja i Ti sami...ne svaceni...

sami sebi dovoljni kada smo zagrljeni...

Na kraju ljubavi

Negdje na kraju ljubavi

ostaje slika koja blijedi,

poguzvan list hartije

na njemu podebljanim slovima jedno ime...

Negdje na kraju ljubavi

ostanu case dvije

iz kojih samo jedno pije,

neki izgubljeni pogled k' sutra

i ledena jutra bez sunca...

Negdje s kraja ljubavi

usna se skupi ne zeleci ljubiti,

srce pobjegne iz grudi,

a dusa se pokrije

posteljom od paucine...

Negdje na kraju ljubavi

ostanu kaljavi drumovi

sa kojih smo bili na tren pobjegli,

neki zvuci pjesme koju ne slusa nitko,

bol za koju nezna nitko,

samoca u koju se ne prima nitko,

i oci koje ne gledaju nikog...

Negdje na kraju ljubavi

na postelji u paru su jastuci,

jedan nakvasen suzom doceka jutra

drugi prazan na njemu nasa ruka,

i misao otkinuta od njedara

zasto na njemu ne spava nasa ljubav jedina...

Negdje na kraju ljubavi

laz prestane biti igra,

dodje vrijeme da zbog ljubavi

kaze se istina...

Negdje na kraju ljubavi

ostajemo Mi...

Sami...

Pogled ka daljini

negdje tamo se vole neki zagrljeni...

Pogled k' nebu

suza na licu...

Boze zar se neko moze ovoliko da voli...

a nebo cuti...cuti...cuti.

Ljepota srca...

Jutro moje planine

bijele ptice pjevaju sonate,

zelim cuti taj poj jos jednom

zelim se vratiti domu svom...

Tamo na moje plavo nebo

sa kojeg sam jednom sisao,

ruke svoje nudio,

volio,

ceznuo,

zelio,

i beskrajno pust ostao...

Zelim se vratiti domu svom

tamo manje boli,

tamo snovi ostaju samo snovi,

tamo nema lica,

nema ociju,

samo izmisljena slika

koja zivi kao da je java...

Zelena livada ne kosena,

rosna trava ne gazena,

jorgovan mirisan,

potocic bistar

na njemu zena bijelo lice umiva

i smijesi se kao da je stvarna...

bila bi to moja Vila...

moja kuca,

moj kamin i idila...

Ali toga vise nema...

Dusa samo jednom odlazi od doma svoga

otvori se poput rajskih vrtova,

zamirise ljepotom srca,

uzeta i sretna...

ne mirisana...vrati se putem svojih snova...

spava i sanja

kako je bila voljena...

i nikada vise ne silazi sa svoga neba...

Sa starog bloga...

Evo to su pjesme sa starog bloga (pojedine)...koje sada osjecam...

DALEKI SVIJET

Izgubljeni daleki svijetu,

kako da te vratim svojim rijecima,

ceznes i patis

za mojim osmijehom

al' zima je na mojim usnama...

Ja,

tvoj predivan odsjaj jezera

dok se mjesec kupa u njemu

zaboravih...

I tvoj nevin snijeg

dok mi skripuce pod nogama

zaboravih...

Tvoju toplotu utocista

u jednoj kolibi maloj

zaboravih...

Ruka u ruci,

usna na usni,

biti voljen ....kako to izgleda,

zaboravih...

ZVONI ZVONARU

Kucaj jos jednom zvonaru moj

nepitaj zasto

samo jos barem jednom

povuci to uze i odzvoni...

Vidi kako ti se smjesim

dok sav u crnini stojim

znam i sta mislis

ali ne izusti

uplasit ces Andjele

u bozijoj kuci...

nemoj ni da se krstis

nisam ono sto mislis

pola tebi pripadam

a pola sam tudjin...

Crnina me skriva

od pogleda

duga kosa raspletena

samo je varka

da nevide koliko

sna imam u ocima...

Odzvoni zvonaru molim te

iz pakla izasao nisam

a na nebu mjesta nemam

kazu da Crni tamo ne pripada...

Zato zvoni!

Ipak covjek sam kao i ti

koji uslugu moli,

samo jedan gong vise udari nego sto treba

zar je moja zelja velika?

Tebi malo to znaci

a meni sve!

U tom jedinom otetom zvonu

neka cuje moja mila

koliko mi srce lupa,

neka se prolama kroz noc ovu

do njenih daljina,

sleti na prozore potkrovlja

i sobu joj ispuni ta jeka,

neka zadrhti,

nek se probudi,

neka pomisli tu sam

na njenim vratima

koja neznam

ni dali bi otvorila...

Ma zvoni zvonaru!

zvoniiiiiiiiii!!!

Zvoni ili cu buditi mrtve

koji ti ovim poljima razbacani leze,

zvoni dok te molim,

zvoni dok suzom te preklinjem,

zvoni zvonaru,

zvoni prijatelju,

brate,

zvoni ispuni mi zelju...

Molim te zvoni...

zvonom joj reci

nedostaje mi...

da bih mogao umrijeti...