Jos jedna kisica necujno rominja,
mozda to nebo tiho jeca
da ga niko necuje,
ili moja slutnja u dusi
se igra sa nemocnim srcem malim...
Odvec previse sam snen da svatim
kako tezak kaput nosim,
suzama nebeskim natopljen
od bitaka zivota istrosen...
Jos jedan korak u lokvu ka nigdje,
pogled zjapi u nista,
praznina i strepnja
treperi pomjesana u kapljicama kise...
Zalutao opet sam,
nista novo za noge umorne,
usamljen,
vec navikao na to,
bolujem
jer boli kada ljubav boluje...
Mozda,
u ovom zivotu sreca meni
nije namijenjana,
zato je bolje
da sklopim njegove stranice
polako i tiho se povucem,
nestanem,
isceznem,
odem
u labirint usnulih dusa
koje cekaju svoja
poslednja jutra
kao dar sa neba...
