Tako tiho si dosla u zivot moj
nosena krilima povjetarca toplog,
miris lavande,
zvijezdama okupano nebo,
i rijeci mogu li malo biti tvoj...
Rekoh nisam kao drugi
ja bi' da te volim do vjecnosti,
rekoh da mi dusa spava
u krosnjama mirisnih borova
visoko gore u planinama,
rekoh ti...mozes li me voljeti,
barem malo...
I uzeh tada komadic neba
da ti zrakom sunca ispisem po njemu
kolika je ljubav moja,
zamolih noc da mi bude sestra
i ponese moje oci do tvojih prozora,
da te gledam dok spavas,
da te pokrivam njima,
da te pratim u snovima...
Tako tiho si dosla i ostala
u zivotu mom,
i sada dok se pokrivam tugom...
ti...
kao da me gledas
kao da me pratis,
kao da me volis
kao da mi govoris
nedam te nikom jedini moj...
