Padajte pahulje bijele
i moje tragove skrite,
zametite ove ceste i drumove
gdje korak stavljah godinama,
i evo opet u susret vasoj mecavi idem,
bez druga,
bez brata,
bez ikoga svoga,
tako sam navikao cijeloga zivota...
Padajte sad vise nista mi nemozete
osim da sibate lice i tijelo,
da zamrsite kosu dugu,
da suzu pretvorite u ledenicu,
zamaglite i moju zjenicu...
sve mozete ali samo jedno ne
uci u moje srce vrelo
koje je ljubavi prepuno,
i u njemu vasa zima umire...
Mogu cak i u vasu mecavu bespomocan leci
da od mene napravite brijeg bijeli,
pokrijete i ove usne moje,
ali svakako ne vrijedi
ona ce me pronaci
od vaseg leda oteti
u narucje priviti i reci
volim te moj jedini...
