utorak, 27. prosinca 2011.

Zato mila...

Znao sam voljeti prije tebe,
znalo je i boljeti
u tren pomislih to se ljubav zove,
ali nikada ovako srce nije voljelo
nikada ovako nije boljelo,
nikada zbog ljubavi suzne oci nisu bile...

Pitao sam na svakom koraku
da bih ucio nekim drugim ocima
pitah jer bili su stariji,
rekose ljubav je ovakva i onakva,
ali nikada ne opisase
kao takvu koju dotakoh u tvojim ocima...

Tebi se nisam nadao...
Na sve sam bio spreman,
ali pronaci jos nekoga
ko gleda istim ocima
to nikada ne...

Zato mila...
U trenu kada sjenke 
pocnu plesati po zidovima,
kada suza postane toliko vrela da bi se skrila dlanovima,
kada upitas sebe zasto si plakala,
tada ces znati zasto ribe plivaju,
zasto ptice lete,
i zasto volim samo tebe...


Nedjelja...

Sve je kao jucer
ostade ne ispijena soljica kafe,
mirisi koji plove sobom
kao da nikada isceznuti nece,
i jedno srce malo 
koje je ukralo Andjela dok spava na oblaku...

A vozovi polaze
tako tesko odlaze,
kao da kradu sudbine
koje nikada vise nece biti sretne...

Dugo sam gledao tvoje uplakane oci
cak niti usne nisu ostale mirne,
drhtale su zeljom vratiti ono sto odlazi
i trebale su reci
samo jedno...ostani...
a vozovi polaze...

Znas,nikada nisam volio nedjelju i vozove
znam ni' ti,
podsjecaju na turoban kisni sumrak
zal za praznicima koji prodjose,
podsjeca na ljubav
koja bi carobna do subote...
I sta bi sudbina
da zivim izmedju jave i sna
uzivajuci u zvizduku pistaljke konduktera
cekajuci da me odnesu do nedjelje
sada jedinog dana 
u kojem oci postanu zive...

Pretraga