Zato mila...

Znao sam voljeti prije tebe,

znalo je i boljeti

u tren pomislih to se ljubav zove,

ali nikada ovako srce nije voljelo

nikada ovako nije boljelo,

nikada zbog ljubavi suzne oci nisu bile...

Pitao sam na svakom koraku

da bih ucio nekim drugim ocima

pitah jer bili su stariji,

rekose ljubav je ovakva i onakva,

ali nikada ne opisase

kao takvu koju dotakoh u tvojim ocima...

Tebi se nisam nadao...

Na sve sam bio spreman,

ali pronaci jos nekoga

ko gleda istim ocima

to nikada ne...

Zato mila...

U trenu kada sjenke 

pocnu plesati po zidovima,

kada suza postane toliko vrela da bi se skrila dlanovima,

kada upitas sebe zasto si plakala,

tada ces znati zasto ribe plivaju,

zasto ptice lete,

i zasto volim samo tebe...

Nedjelja...

Sve je kao jucer

ostade ne ispijena soljica kafe,

mirisi koji plove sobom

kao da nikada isceznuti nece,

i jedno srce malo 

koje je ukralo Andjela dok spava na oblaku...

A vozovi polaze

tako tesko odlaze,

kao da kradu sudbine

koje nikada vise nece biti sretne...

Dugo sam gledao tvoje uplakane oci

cak niti usne nisu ostale mirne,

drhtale su zeljom vratiti ono sto odlazi

i trebale su reci

samo jedno...ostani...

a vozovi polaze...

Znas,nikada nisam volio nedjelju i vozove

znam ni' ti,

podsjecaju na turoban kisni sumrak

zal za praznicima koji prodjose,

podsjeca na ljubav

koja bi carobna do subote...

I sta bi sudbina

da zivim izmedju jave i sna

uzivajuci u zvizduku pistaljke konduktera

cekajuci da me odnesu do nedjelje

sada jedinog dana 

u kojem oci postanu zive...