Mozes li mi odoljeti...

Daleko su te planine

koje zelim bosim nogama gaziti

niti puta u toj kletoj gori

ne poznajem,

ali ipak zelim ti doci...

Vukovi znam da me cekaju

na svakoj visoravni vrebaju

copori koji samo za

svjezu krv znaju,

ali ipak zelim ti doci...

Niti taj snijeg

koji toliko volim,

visoko gore ce biti

moj smrtni neprijatelj

svoje tihe bijele pahulje

u mecavu izgubljenosti

ce pretvarati,

ali ipak zelim ti doci...

I sve nedace kada prodju

i napokon u dolinu dodjem

nabujala rijeka

davnih proslih uspomena

ce biti moja smrtna rana,

dali da njom zaplivam

ili na obali ostati

nece biti tesko odluciti,

ribica sam mila moja

i svaka rijeka je plitka

spram mojih dubina,

uci cu i preci,

jer,

zelim ti doci...

I tada jos samo jedan zid ce ostati

tvoj zid u kojem vidim tvoje oci

pred njim cu samo kleknuti

bez borbe se predati

i reci...

mozes li mi odoljeti...

Sinoc...

Pozeljeh da te ljubim sinoc

oci da sklopis

dok moje usne po tijelu tvom

najljepsu sonatu ljubavi ispisuju...

Pozeljeh ti tiho saputati

na uho...

i rukama njezno milovati kose

da usnis poput djeteta

tu na mojim grudima...

Pozeljeh sinoc zaspati

pored tebe,

cuvajuci te u snu

od zlih kosmara,

pozeljeh,

pozeljeh i jutros u krevet

ti kavicu sa kolacom donijeti

da te njen primamljiv miris

osmijehom probudi...

Jednu bijelu ruzu

u ruci nositi

i poljubac na usne ti staviti

a onda njezno prosaputati

dobro jutro ljubavi...