ponedjeljak, 15. studenoga 2010.

Pismo ljubavi...

Nema Te...
Nema niti mene...
Nema nas...

Kazu da je ljubav za jake
ali zar nisam dovoljno jak za ljubav ovu?
Kazu treba da patis kada volis
ali zar ne patimo dovoljno oboje?
Kazu da mnogo places kada volis
ali zar nismo isplakali rijeku suza?

Nedostaju mi tvoje obicne rijeci...
i koliko sam samo puta znao sta zelis reci,
ali sam sutio 
zelio sam da ti to kazes,
uzivao sam dok objasnjavas
trudeci se prikriti...
ljubav...

Evo vrijeme ce snjegova
a ja nemam kome reci 
kako je divno kada pahulja bijela pada,
klinci ce trckarati po snijegu
hitro ce zuriti kuci da okite jelku
a ja kao i do sada
samo cu sanjati ono sto dusa 
nikada nije imala...

Zalogaj tuge stavim u grlo
i nastavim dalje.

Pomislim to je samo zivot
i tako treba da bude,
svjestan sam da mogu promijeniti sve
ali ne zelim
pustam da me rijeka odnese
ponovno do tvoje obale...
jer tamo moje srce spava...

Dan sa tobom je suncan
osmijeh na licu ne prestaje,
osjecam nije me niti briga
sto zivim medju tim ljudima,
jer znam imam nekoga
koga zovem ljubav moja vjecna,
ko me ceka da sa praga kaze
dobro dosao ljubavi moja jedina...

A sada te nema
moja dusa je gola i prazna,
i rekao bih da te volim
srcem cijelim,
ali kome reci
dali ces moje rijeci cuti
dali ces na jelku umjesto zvijezde
andjela staviti,
dali ces potajno zeljeti
iz magle da se moja sjena pojavi...
ne...
tebe nema...
ostaje mi samo pjesma
koja sapuce
volim te...



Leptirov let...


Kada bi leptir znao sta je ljubav
da ce mu krila spaliti
ta svjetlost sto ga mami
dali bi letio svoj poslednji let 
k' njoj?

Kada bi znao pupoljak mali
da nikada nece procvjetati
ako se svojoj ruzi priblizi
dali bi ikada nikao
i zalud ljubavi se nadao?

Kada bi suza bila ljubav
ja bih plakao vjecno
i nebih te isplakao
koliko te voli ovo srce malo...

I biti cu leptir
sto leti svoj poslednji let,
i biti cu pupoljak
sto zalud ljubavi se nada,
i biti cu suza
vjecno plakana,
samo mi reci
ne volim te moj Andjele...

Pretraga