Volim kada snijeg pada
tako tiho i necujno,
dok lelujaju pahuljice
nocnom tamom,
uz svjetiljku vanjsku se nasloniti
i iscekivati svaku od njih
kada se barem malo
na svjetlu pojavi...
Zakoracim lijevo pa desno,
skripuce ta snjezna bjelina
pod nogama,
umiruje moje srce ludo
taj necujan razigrani ples,
kao da sve treperi,
a ipak niti sum se ne cuje...
kao da sve spava...
opijeno ledenom samocom...
Pozelim da netko tu tisinu
samnom zna da podijeli,
da bude tu uz mene
za ruku da me drzi,
i da zajedno sa mnom cuti...
krisom jednom drugom se okrenuti
bez rijeci se pogledati i osmjehnuti,
iz ociju procitati
ono sto na usnama osta neizreceno...
Ali tko ce mene razumjeti
nekoga koji pored svih godisnjih doba
kada sve pupa i cvjeta,
ozivi i naj uspavanija ruza...
kada zive sva ljudska bica...
ja ceznem za svojim ledenim tisinama,
onako ne mareci sto sam jedini
koji ovaj san u ocima ima,
a ipak boli znati da nisi isti kao drugi
u sebi placem samo da nevide ostali,
i mozda ovakav ostarim
nemajuci sa kim svoje snove podijeliti...
