Jos nisam zaboravio tvoj cedan pogled
tvoje grube ruke koje su bile njezne
kad bi dodirnule
moje obraze
i kose crne...
Nemam te,
a pamtim te,
oce moj...
Dozivam te noci ove
da umiris svog Andjela
i obrises mu ove suze sa lica
uvijek si to znao
tebe sam samo imao
za prijatelja,
brata,
ti si bio i ostao
moje jedino skloniste
od nemirne bure,
znao si moje snove
citao moje srce,
tebi sam oce moj
bio i ostao sin tvoj...
Nemam te vec dugo
a dodjem ti cesto
na grob i kazem sve sto reci
nisam smio
dok sam te imao,
dali me cujes
dok ti rukama zemljicu
milujem,
suzama ruze nakvasujem,
osjetis li svog Andjela
i njegov korak
dok dolazi
u tvoj mirni kutak...
Vracam tvoje rijeci
dok ti na klupi sjedim
usamljen ti dodjem
uvijek smo ja i ti
samo nase price imali
jedan drugog razumjeli
i kada bi cutali...
Volio sam te oce moj
svim ovim srcem malim
volio kada me jutrom budis
i kazes ajde Andjelu
idemo zoru cekati
gore u planini,
sretan sam skako iz kreveta
i krao se od majke i brata
samo da me uzmes za rukicu
i povedes u tu moju goru...
Nemam te oce,
i malo se zivota bojim
ruke mi drhte,
jos i danas pamtim rijeci
koje trepere
sine jaci si od stijene
i u tebi stanuju sve
daleke zore
koje obicni ljudi
ne svate
i da milijun godina zive...
Pamtim moj oce,
pamtim sve rijeci tvoje
a sada te nemam,
nemam ni Vile,
nemam nikoga,
tvoja stijena oce moj
polako se rusi,
tvoj Andjeo
sa samocom zivi
a tako cesto si znao reci
sine voli
i kada volis
voli srcem cijelim
i nikada ne zali
sto to cinis...
