Daleko je moja koliba mala
gdje je sva ljubav zaspala,
negdje tamo iza onih gora i dolova
preko mnogih rijeka i potoka,
daleko je moja ljubav netaknuta...
Daleko su one moje livade zelene
na kojima oci moje ostadose,
tamo negdje iza oblaka crnih
i jos dalje od samog neba,
iza kise i oluje,
iza mecave i snijega,
iza tuce i groma...
daleko je moja koliba mala
kao pupoljak ruze rascvjetana
kao zena koja ceka svoga Andjela...
Daleko je moje jezerce tiho
suncem bistrine okupano,
onaj kamin topli sto s veceri plamti
vuk koji na podu sa mnom lezi,
daleko je moja zebnja,
sutnja,
ljubomora,
sve pomislim ,
da kolibe vise nema,
da je jadna porusena nekim ruznim rukama,
otrgnuta od moje zelje,
od mog sna,
iscupana iz grudi poput srca...
Ali svakako valja meni krenuti
ka svojoj kolibi,
mozda jos uvijek meni se nada,
mozda me nije zaboravila,
mozda...mozda...
nekoga nadjem na njenim vratima
kako me ceka...
i mozda mi kaze Volim te
moj Andjele,
Volim te ljubavi moja jedina...
