Zarobljena u srcu...

Ispjevao sam ti pjesmu ljubavi

najljepsu od svih a mozda je neces cuti,

mozda je neces osjetiti,

mozda uz nju neces plakati,

ali...

ispjevao sam ti pjesmu moja ljubavi...

Napisao sam stih o sreci

lagan kao leptirov let proljetni,

sretan kao dusa koja te sanja,

i satkao sam u nju zelju ociju

kako bi bilo divno

moje ruke sa tvojim spojiti,

drhtati...

plakati...

napisah ti stih milo moje...

Sagradih pjesmom kolibu malu

bistri potocic u svome zuboru,

na livadi tebe kako mi mases

dok bosonoga samo za mene pleses...

Napisah ti pjesmu

zatocenice moga srca...

kljuceve nikada neces dobiti,

slobodu nemoj traziti,

zarobljena si u mome srcu do vjecnosti...

Ne pitaj me...

Ne,

nisam te plakao sinoc

samo sam drhtao

bojeci se mraka bez tebe...

I nisam te volio danas

samo sam tisinom

slusao pjesmu opalog lisca...

I ne,

nemoj me pitati sta ce biti sutra

jer danas sam ziv,

a sutra...uvenut cu bez tebe...

Ne...

ne pitaj me kako mi je

cutim kad mi se place,

kao klaun smijem 

da tugu sakrijem,

i sanjam...samo sanjam

kako se volimo nas dvoje...

Ako podjes...

Ako podjes... 

jutrom ostavi kavu na ispijenu,

muziku nemoj gasiti,

kupatilo nemoj cistiti,

roletne nemoj dizati,

pusti da jos sanjam

tvoje prste u mojoj kosi...

Ako podjes... 

ne reci nista

ponesi rijeci sa sobom,

ogrni se mirisnim jorgovanom,

i te cipele lake tiho obuci,

naocale stavi da se suza ne vidi

i idi...

jer ja jos sretan sanjam

smijesim se dok sklopljene oci imam...

Ako podjes...

nemoj se okrenuti,

nemoj razmisljati

kako ce meni biti kada se srce probudi,

jer...

mogla bi zaplakati...

Ako podjes i daleko budes,

reci cu ti kako ce meni biti,

budan ledenu kavu cu ispiti

vrtit cu onu nasu pjesmu,

bezvoljno traziti nesto u frizideru

i ostati gladan...

Tebe...

Ako podjes...

nemoj da brines

voljet cu te dok se ne vratis,

a onda...

nemoj nikada vise da odes...

Vijekovi ljubavi...

Znas,

polomili su moj jorgovan

ali ne polomise u srcu miris njegov

jos mirise hodnicima moje duse...

I gazili su mojom bastom

cupali te iz korijena kao da si njihova

na kraju...posjekli te ruzo moja...

ali neka ponovo te sadim

ovim golim rukama svojim...

I lutala si poljem svoga neba

zanesena i tiha,

plaha i jaka,

skrivala si suzu iza laznog osmijeha,

i eto...zasto si zalutala

u odaje srca moga,

zasto bas mene pronadje

da me volis...da me bolis...

Sada bi' zelio

jorgovan ti pokloniti,

tebe ruzo mirisati,

zelio bih te srcem voljeti,

jer voljeti tebe

je kao voljeti vijekove

u kojima sva ljubav stanuje...

Zbogom Dragi...

ZAMOLJEN SAM DA NAPISEM OVAKVU PJESMU...I ETO NAPISAO SAM...

Eto Dragi

ostaj mi dobro,

biti ce sve uredu...

ne brini...

Proci ce sve

nista nije vjecno

pa tako niti mi...

A kada se prisjetim

mi nikada nismo postojali,

cak i ovo dijete

nije bilo plod ljubavi,

nego nekakvog plana

Tebe...

covjeka koji je nosio masku

cijeloga zivota,

covjeka sa dva lica,

covjeka koji je promijenio tijela i tijela,

da bi dosao na dno svoga dna...

Eto Dragi

netko drugi ce pjesmu ovu pisati

jer ja neznam pjevati,

s tobom naucih samo kako je plakati...

Zbogom Dragi...

covjece sa stotinu lica,

ja i moje dijete

biti cemo slobodne kao dvije ptice

pjevati jutru,

radovati se novom danu,

a ti mili...

zbogom...

sretno ti bilo u tvome blatu...

Dali si java?

Dali sam netko

kome oci potanjaju u maglu,

dok u svakom snu trazim utjehu

grleci sjenu, 

kao tebe...kao zenu?

Ko sam ja glogom cemera obrastao

na mecavu i divljinu navikao,

da bi me ti njeznim rukama budila?

I gazec' nasumice zivot

ti mi se ote kao sudba

koja steze grudi do bola,

prkosis mome izgubljenom pogledu

pretvarajuci ga u suncanu zoru,

i pitam se...

dali sam netko ko te samo sanja,

ili si stvarna...

moja zena voljena?