S jeseni kad krenes u setnju
ulicom svojom
vjetar ce ti donijeti
neku pjesmu daleku,
kreni za njom ulicom tom...
Dovesce te do ciganina starog
koji uz gitaru svira
place mu dusa
al' niko to ne osjeca
a on pjeva,
pjeva taj cigo stari
svom ranjenom srcu,
pjeva o ljubavi,
pjeva sebi
da ispuni zadnju zelju...
Tad pored njega zastani
koji dinar u sesir baci
neka ima tu noc
nesto za pojesti,
jer mozda mu je poslednja
iz pjesme se vidi da je umoran
i da sutra mozda vise ne zapjeva...
Kad stavis novcice
cut ce njihovo zveckanje
i otvoriti oci stare
te pitati koju pjesmu zelite...
Tad neka ti glas ne zastane
reci neka pjeva onu
koja srce para,
neka je pjeva suzom,
prekinutom strunom
neka svira,
neka place,
neka grca,
neka sve od sebe da
i to malo zivota sto je ostalo
dok pjeva
pjesmu
moja Vilo...
