Kao stablo koje vjekovima hudi
oborenih grana prema svome tlu
na koje niti ptice vesele ne slijecu
bez lisca,
bez vjetra,
bez kise,
tako moja dusa polako vene...
Potrgano lisce razneseno na sve strane
ohole strane stope gaze,
u kaljuzi zaboravljeno lezi,
a moje stablo nema volje ponovno listati,
nanovo beharom se okititi,
zamirisati,
procvjetati...
Gle i nadomak tog stabla
jedan prekrasan jorgovan iznikao,
pod njegove ogoljele grane se zavukao
njegovu krosnju zeli da mirisom omami,
ali zalud...
moje stablo i dalje hudi
u nekom svom svijetu zivi
masta o nekom proplanku na dalekoj planini
tamo bi zeljelo da se odseli
i svoj predivan cvijet na granama pusti...
