I onda...

I onda kada sva kraljevstva nestanu,
u tami zaborava potonu...
ti ces i tada biti moja kraljica...

I ovo nase nebo kada umre,
kisa nebude,
a oblake mrkle noci progutaju...
ti ces i tada biti moja najljepsa duga...

I kada svi snovi u ljudima prestanu,
kosmari mislima zavladaju
u suzama budjenja dodju...
ti ces i tada biti jedina Vila moga sna...

I onda kada svi u ljubav vjeru izgube,
dusu ponoru pakla prodaju...
ja cu je i tada sacuvati,
u planini nekoj cekati
kada ces doci,
da ti je poklonim jedina moja ljubavi...

Ima nade...

Kako napisati srecu...
kako je dozivjeti i zivjeti sa njom...

Drumovima kojim ove noge krocise,
ne opazise joj kucu niti dvoriste,
cak ni putokaz moje oci ne vidjese...

Evo pola zivota prodje
koji stade u samo rijeci dvije...
ima nade...da...ima nade...
tamo gdje su sretne ulice,
na njima nadjes ono sto srce se nadalo...
a sta naci na putu kojim niko ne hodi,
od kojeg svako bjezi...

Sta naci osim onih koji su tu
zbog neceg osudjeni da tumaraju...
Ukleti...
Prognani...
Valjda sam i ja taj...

Samo neznam ko presudu donese
i kojim grijehom me optuzise...
A mozda...je bolje ne znati ionako ne vrijedi,
optuzeni su uvijek krivi,
njihove rijeci su lazi,
koje niko sretan ne zeli slusati...

Cutati ili urlati...
Svejedno je...
Misliti ili se prepustiti...
Svejedno je...
Uvijek na kraju jedno ostaje...
ima nade...

Mozda ce neki zalutali putokaz,
odbacen od onih sretnih
napokon i na ovom tmurnom drumu osvanuti,
ovdje gdje su izgubljeni,
protjerani...
odbaceni...
osudjeni...
ukleti...
i toliko do smrti usamljeni...

A mozda je i obrnuto,
mozda sam ja nevin,
a oni sto su sretni...krivi...
Ako je tako,
volio bih da i mene okrive,
tada bih barem na tren osjetio
kako je to sretan biti...