Oprosti mi,
ako sam volio previse,
zaboravi,
ako mozes moje snove,
precuti,
nase sastanke i rastanke,
spali,
sve moje slike
i stihove za tebe pisane...
Porusi,
nasu daleku kolibu malu,
pokosi,
travke tek nikle,
vucjaka,
pusti sa lanca vukovima,
srce moje jedina,
pusti neka luta
usamljeno kada ga Vila
njegova nije voljela...
Nisam ti bio dovoljan
da budem jedini
za kim ces plakati i patiti,
niti naivan nisam bio
ali sam vjerovao
da postoji ljubav i zena
koja je vrijedna moga umiranja...
Sada odvec duboko si ranila
ovo malo srce moje
koje je izgaralo u zelji
da ima samo oci tvoje,
porusila si mila moja
i izdala
snove moje,
koje sam zelio
i sa kosama sijedim
da sanjam uz tebe,
jedino moje...
