Osame su moja sklonista,
napustene pruge za nigdje
bez vozova i stanica,
moj put u nadolazecim
maglovitim jutrima...
Sada svatam sudbine kleti mac,
nad vratom mi stoji od rodjenja
taj moj zivot cijeli,
jedan iskorak ka sreci
i on vec ostricom zlom
pocinje sjeci...
Meni se neda sici na stanici
mirnih dolina koje srce zeli,
sudbina prokleta mi zla maceha
dok majke
ova dusa jadna se i ne sjeca...
Zato Vi dobri ljudi
koji srecu imate,
budite to i za mene
ponekada se sjetite Andjela
i recite sebi
presretni smo sto nam dusa
nije ukleta kao njegova...
