petak, 16. travnja 2010.

Vrba...

Za vrbu pognutu pored rijeke
osta mir u tisini zubora vode,
a kapljice proticu...prolaze.

Poneka dodirne kose njene
umije ih prije sunca,
i sve na tome ostane...
nazad nema,
naprijed korijen neda,
cutanje ostaje suza
koja place dovijeka...

U trenu praskozorja obris sjene
negdje na kamenu
koji nosi sjecanja,
ribica mala koja plovi,
skorpija koja na obali uporno stoji...
pamti vrba...
pamti i place...

Dodir zapleten u njenim granama
bi zelja...
spojiti vodu i obalu,
vidjeti san,
nauciti ime srece...
al osta vrbom tuge...
trnjem ogradi svoje pute
da nikada vise niko je ne pronadje...
polako...
tiho...
u samoci svojoj stenje
pamti rijeci i osmijehe,
pamti snove koji niz rijeku odose...





Udaja (ponovljena pjesma)

Pojedini su trazili ovu pjesmu jer se nalazila na starom blogu...evo ponavljam...meni licno isuvise bolna...

Gledam te...
tako zanosnu i sretnu,
sve oko tebe blista...
i ti uzdasi stranac u zraku
trepere poput proljetnog lista...

Ne,
nemoras znati
da tvoja sreca me boli...
pokusavam staviti taj osmijeh
onaj po kojem me pamtis
dok u meni sve place...

Znam da me trazis pogledom
po dvorani ovoj kletoj,
skrivas oci ispod vela bijelog
da nevidi niko koga zele naci...

Tu sam mila moja!
tu iza stuba mramornoga!
skrivam suze...
od tebe,
od njega,
od Boga,
samo zelim te gledati
i u sebi tiho da niko ne cuje jecati,
sto taj prsten
ti ja nisam mogao dati...

Pusti me jos koji tren u ovoj tisini,
dok me skriva polutama,
jer ako kazu
imali ko sta protiv ovog braka
tad ce se polomiti i oltar
od mog krika...

Zato...
neka te ove oci jos malo gledaju,
neka te srce jos malo zeli kao niciju,
a onda cu tiho krociti ka vratima
i tu na pragu ostaviti jednu ruzu bijelu ,
orosenu mojim suzama,
ponijetu u dzepovima sav nas bol
stariti negdje u samoci daleko od tebe,
samo da ti ne kvarim srecu...

I nekada ...
kada ti bude tesko...
kada ga pogledas pored sebe dok spava
tiho mu sapni na uho
"voli me bar malo od onoga
koliko me volio moja Andjel"...







Pretraga