Zaspah negdje u mirisu proljeca
opijen predivnim drvom jorgovana,
tu pod krosnjom njegovom
usnih cijelom dusom svojom...
Tako slatko i mirno stopljen sa tisinom
lica ozarenog tim mojim smijeskom,
predadoh se cijelim srce svojim
spreman u snove da poletim...
I taj poj slavuja zaljubljenih
negdje u tisini sna ja osjetih,
odvedose me daleko od cesta gradskih
na kojima rodjen sam i zivot provodih...
Podjoh do vinograda nekog malog
zamisljah ga plodnog kao svog,
dok u rukama drzim kiticu grozda
tik do mene ona
skriva lice da osmijeh ne oda...
Satima beremo plodove nase
pogledi svaki tren se susretase
kao dva klinca vjecno zaljubljena
sami sebi dovoljni bez ikoga ja i ona...
Dok bi se smijesila mene bi pitala
volis li me ljubavi moja jedina
a ja bi odgovorio ne nikako
ali na kraju vinograda ces vidjeti itekako,
nema vise zice i ploda da te spasi
sjeti se da bih dole mogao u tvoj red uskociti,
a ona bi na to ljubavi bolje idem rucak praviti,
onda se okrene i sa smijeskom nestane,
da ljubavi samo bjezi al doci cu do kolibe
i uci na vrata nase kuhinje...
Sami sebi samo dovoljni
izgubljeni i vjecno jedno u drugo zaljubljeni
usnih taj san koji pamti moj jorgovan
i dan danas hodam a nisam budan,
pozeljeh da on bude vjecan...
