MIA COLPA (Moja greska)

Povrijedila sam te,
oprosti mi,
moja greska...

Srce si dao na dlanu,
ljubav nudio u svakom danu,
nisam navikla
da me neko voli
oprosti mi Andjelu...

Bez oca i majke,
bez sestre i brata,
bez prijatelja,
bez ikoga,
uvijek sama,
spremna na bitku
u svakom koraku,
suzu pustala sama
u svom kutu
da nevidi niko
kako one u rijekama teku,
oprosti Andjelu...
moja greska...

Tako tesko je znati
da srce ti pati,
tako tesko je prihvatiti
da nekog mozes zvati svojim,
tako gordo placem Andjelu
a nemogu ti to reci,
ponos svoj nemogu pogaziti
placem a suze mi neces vidjeti,
znam da neces niti vjerovati,
oprosti mi MIA COLPA...

uz pjesmu da pjevate...

UZ OVU PJESMU JEDNO MALO IZNENADJENJE...NADJITE PJESMU OD MERLINA "DA JE TUGA SNIJEG" I UMJESTO RIJECI MERLINA PJEVUSITE OVE MOJE RIJECI...ZNAM DA NECE BITI KAO NJEGOVE ALI PROBAJTE...

Ja neznam ko si ti...
ja neznam ni cija si...
nocas kad mi sve
tvoje nedostaje
jedino mojeeee....

Ja neznam ko si ti...
dal me mozes voljeti
uz mene stariti
ruke mi drzati
za zivot cijeliiii...

Ehh da je tuga bijeg
i da me s jutrom napusti,
mogao bih moje jedino
da ne pomislim
sa nekim te dijelim...

Eh da je tuga led
i da ga sunce otopi
nebih ti rekao ni tad
ko sto nemogu ni sad
ja te volim...

Daljine su to
u sebi sam plakao
tad sam ti rekao
nije Vilo dovoljno
da mi cujes glas...

Daljine su to
al je srce mislilo
da je ljubav pronaslo
i zavoljelo
bez obzira na straaaaah...

Ehh da je tuga bijeg
i da me s jutrom napusti,
mogao bih moje jedino
da ne pomislim
sa nekim te dijelim...

Eh da je tuga led
i da ga sunce otopi
nebih ti rekao ni tad
ko sto nemogu ni sad
ja te volim...

Pahulje bijele...

Opet ce pahulje bijele
tiho ulicom lelujati,
blazena noc padanja,
cekanja zivot cijeli,
da bi krenule na poslednji let...

Tek pokoja na dlan ce sletjeti,
u mojoj kosi se zaplesti,
na trepavici ostati,
i tu tiho bez glasa umrijeti...

Dok lete,
izgledaju tako razigrane i vesele,
u mnostvu neprepoznaju
se one koje tuguju,
svaka na svaku lici
i svaka se smijesi,
dok ne svate kada padnu,
da ostaju same
i tu na tlu u samoci umiru,
bez igdje ikoga,
u bisernu lokvu vode
nalik na suzu,
se pretvore...
i sa prvim suncem ispare
negdje gore u oblake,
bas poput duse...
nadaju se da ce ponovo biti rodjene...

Ali te pahulje male
u zaru da budu prve
pri poslednjem letu,
neznaju jadne
da cekanje donosi
drugu sudbinu,
onu koja ih nosi do vjecnosti,
do ljubavi,
do besmrtnosti...

Medju njima su i one odbacene,
bez igdje ikoga u letu tom,
zbunjene gomilom
koja juri strmoglavo ka tlu,
svoj let su usporile,
kao da su to nesto cekale,
kao da su zeljele da let ne prestane...
bile su odbacene...
a izabrane
da vjecno u ljubavi zive...

Cekanje njihovo prizva vjetar
koji neocekivano dodje,
njezno ih uze i ponese
do planine,
vjecnim snjegom zarobljene,
a tu je bio i On
koji je vjecnost cijelu
svoju snjeznu pahulju cekao,
da bi sa njom
u planini izgubljenoj
ljubav joj svoju dao...