Ljubavi umiru same
u tisini,
u mraku,
u samoci,
nikome ne ispricane,
nikome ne isplakane...
A zivot krene pa stane,
osmijeh dodje pa ode,
stari se,
sijede dolaze,
srce vene,
a u dusi boli i ne prestaje,
ta ljubav...
Ehh,
kada bi dosao,
kada bi me samo poljubio
taj vjecni nemir srca moga,
ponovno bih imala svojih 16 godina,
uz njega znam da bih letjela
putem svoga neba...
Samo kada bi dosla ta ljubav moja
nikada vise ja ne bih plakala
i novog jutra se bojala,
uz njega sam jaka,
bez njega samo sirotica,
koja utjehu trazi u pjesmama...
Ljubav moja...
ljubav moja...
kada bi dosla sa snjegovima,
uz njega bi stajala pored prozora
nebi mi bilo zima,
i sa osmijehom se divila pahuljama
koje leprsaju,
jer on bi znao osjecati
isto sto i ja,
on ima svoj svijet isti kao moj
ta moja ljubav,
koliko ga samo volim
a bojim se na glas to reci...
znam da cu tada zaplakati...
