četvrtak, 28. svibnja 2009.

U dvorani kobnoj


Gledam te tako zanosnu i sretnu
sve oko tebe blista
i ti uzdasi stranaca
u zraku
trepere poput proljetnog lista...

Ne, 
nemoras znati 
da tvoja sreca me boli
i pokusavam staviti taj osmijeh
onaj po kojem me pamtis
dok u meni sve place...

Znam i da me trazis pogledom
po dvorani ovoj kletoj
skrivas oci ispod vela bijelog
da nevidi niko koga zele naci...

Tu sam mila moja
tu iza stuba mramornog
skrivam suze
od tebe,
od njega,
od Boga,
samo zelim te gledati
i u sebi tiho
da niko necuje jecati,
sto taj prsten
ti ja nisam mogao dati...

Pusti me jos koji tren
u ovoj tisini
dok me skriva polutama
jer ako kazu 
imali ko sta protiv ovog braka
tad ce se polomiti i oltar 
od mog krika...

Zato,
neka te ove oci jos malo gledaju,
neka te srce jos malo zeli kao niciju
a onda cu tiho krociti ka vratima
na pragu ti ostaviti
jednu ruzu bijelu orosenu mojim suzama
ponijetu u djepovima sav nas bol
stariti negdje u samoci
daleko od tebe
samo da ti ne kvarim tu srecu...

I nekada kada ti bude tesko
kada ga pogledas pored sebe dok spava
tiho mu sapni na uho
"voli me bar malo od onoga
koliko me volio moja Andjeo"...







Za njene oci


Samo jos jednu casu mi donesi sad
ti jadnice sto tocis tugu umjesto vina
i nepitaj nista jer gost ti nisam cest
samo donesi 
na rub stola stavi i idi...

Netrazi mi pogled svojim ocima
nepitaj zasto tuge ima u njima
reci cu ti da sam usamljen nocima
i pozeljet ces me ko i svaka druga...

Ali tu ce biti kraj tvojim nadanjima
zamolit cu da me sakrijes tim pogledima
ugasis tu pozudu u sebi i njima
i jasno kazes ovaj Andjeo na pripada nama...

Dusa mu luta nebeskim svodom
srce mu kida giljotina kleta
a pogled snen
samo je varka
u njemu tuga u suzama se kupa...

Zato neka me ne zovu
samo kutak svoje samoce zelim
daleko od dodira,od rijeci
maa,
ogradi mi ovaj stol
zavjesama crnim
sakri,
i samo me pusti
da na dnu ove case
barem za tren vidim njene oci...

Pretraga