Vila...

Sa pahuljom bijelom

koja se topi u oku mom,

zelio bih se odmoriti

od samog sebe

i zaspati pored tebe...

U bezbriznom snu

da mi leluja kosa tvoja

izmedju dlanova,

dah zaboravljene topline

osjetiti na vratu,

i voljeti te...

kao zenu...

Zaboravio sam vec

kako izgleda strast

koju je rijec znala

dovesti do pozude bez kraja,

osta mi slika pred ocima

da je volim svakim danom iznova...

I sta mi vrijedi ovaj snijeg

koji sara okna prozora,

sta vrijedi ova bijela idila

kojoj sam uvijek se radovao

poput djeteta,

sta vrijedi

kada nemam to sa kim podijeliti,

nemam tvoju kosu

da je na grudi privijem,

nemam tebe...

sa tobom nema niti mene...

A pozeljeh te nocas...voljeti,

pozeljeh nocas umrijeti...u tebi,

pozeljeh te kao zenu,

kao vilu,

kao ljubav moju jedinu...

vjecnu...

Upoznah te...

Upoznah te kao bosonogu seljancicu

zeljnu ljubavi u izgubljenom snu,

drhtala si kao breza

na rijeci da mozes biti vjecno voljena...

Dali i sada setas bosonoga

svojim vrtom mirisnog jorgovana ?

Dali i sada drhtis

ako te pitam volis li

ove moje sanjive oci?

Upoznah te kao usamljenu

koja seta liticom zivota 

trazeci mrvu

koja se zove ljubavna sreca...

Dali i sada samocu sestrom zoves

dok u srcu od svih krijes

za kim nocu pod jorganom places?

Dali i sada trazis sretnu mrvu

kada ti je nudim na dlanu?

Upoznah te zbunjenu

sa dusom koja se predala ledu,

nada zauvijek u oku zgasla

da nikada nece pronaci svog voljenog princa...

Dali si i sada zbunjena

kada ti kazem zelim te ljubavi moja?

Dali i sada trazis svoga princa

ili si ga u srcu mome nasla?